Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 34
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ni mržnja ni osveta, nego istina i pravda

Prijelomna točka za raščišćavanje odnosa Hrvata i Srba mogao bi biti Alojzije Stepinac

20.06.2016., Dalj - Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarovic i mandatar za sastavljanje nove Vlade Srbije Aleksandar Vucic sastali se s predstavnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i obisli rodnu kucu znanstvenika Milutina Milankovica.  Phot
Foto: Davor Javorović/Pixsell
1/3
05.07.2016.
u 13:30

Kardinal je samo paradigma na kojoj zapinju hrvatsko-srpski odnosi zato što vise na tankim nitima neraščišćene ratne prošlosti koju Hrvati i Srbi ne zovu istim imenom

Da je odnose između Hrvatske i Srbije moguće pokrenuti s mrtve točke, čak i lakše nego što se obično misli, svjedoči nedavna ambiciozna deklaracija kojom su predsjednica Grabar-Kitarović i premijer Vučić u hrvatsko-srpski osinjak vratili staru formulu načelnoga optimizma: “Sve su nade dopuštene”!

Da ih je još lakše vratiti natrag, potvrđuju tolika prekomjerna granatiranja, uglavnom iz zaostalih četničkih oruđa, po nekadašnjem solunskom dragovoljcu i neokrunjenom svecu Alojziju Stepincu; kad bi se tako teške optužbe mogle na pravi način i na pravome mjestu i dokumentirati, budućeg bi sveca iz zagrebačke katedrale trebalo premjestiti natrag u komunistički kazamat u Lepoglavi.

Ni hrvatsko zveckanje bodljikavom žicom na granici sa Srbijom ne može se doživjeti kao prilog izgradnji povjerenja među državama; što nije dobro u Mađarskoj i Sloveniji, ne može biti dobro ni u Hrvatskoj. Dva različita lica iste politike, malo toplo a više hladno, zbunjuju ljude i opterećuju atmosferu: tko (ne) želi normalizaciju između dviju susjednih država i dvaju naroda na zdravim temeljima povjerenja i suradnje, 25 godina poslije rata koji je uzdrmao povjerenje i prekinuo suradnju?

U sličnoj situaciji u kojoj se našla njegova zemlja na kraju Velikog rata, Albert Camus postavio je etičke i političke standarde da “ratni materijal” ne bi kontaminirao buduće generacije Francuza (i Nijemaca): “Ni mržnja, ni osveta, nego istina i pravda”! Sve upućuje na to da hrvatsko-srpski odnosi nisu stigli u tu fazu raščišćavanja, iako slavni pisac nije ograničio svoj kodeks ni vremenom, ni prostorom.

Nije u našem slučaju samo riječ o jednom crkvenom velikanu koji ni kriv ni dužan mora u čekaonici ispred rajskih salona svetaca trpjeti zemaljske svađe o njegovoj svetosti. Ratni nadbiskup i poratni kardinal, blaženik i (budući) svetac, Alojzije Stepinac je samo paradigma na kojoj zapinju hrvatsko-srpski odnosi, zato što vise na tankim nitima neraščišćene (ratne) prošlosti koju Srbi i Hrvati ne zovu istim imenom.

Ni u jednom velikom povijesnom sporu nema nikakvoga napretka koji bi olakšavao pomirenje: iz Drugoga svjetskog rata, Srbi pamte strahote i zločine NDH-zijskih vlasti, što bi bilo sasvim legitimno pamćenje da mu nisu dodavali broj žrtava (kao da ih i bez toga nije bilo previše za osudu režima koji ih je proizveo); Hrvati s razlogom ističu svoj doprinos pobjedi antifašizma, odbijajući na taj način različite optužbe o kolektivnoj krivnji, čak i “genocidnosti”.

Tko je čitao sjajni esej Karla Jaspersa “O njemačkoj odgovornosti”, taj će lako razumjeti o čemu se radi u takvome podmetanju; problem je što ga toliki nisu (pro)čitali. Ni o Titu i o njegovu razdoblju Jugoslavije, Srbi i Hrvati ne misle isto, iako i jedni i drugi pamte ono što učvršćuje njihove negativne stavove: Srbi jer su s autonomnošću autonomija i s državnošću republika izgubili dominaciju, a Hrvati jer nisu bili dovoljno ravnopravni u federalnome sustavu. I konačno i najvažnije, ono što je za Hrvate bio Domovinski i oslobodilački rat, za Srbe, koji zapostavljaju tko je izvršio agresiju i pripremio rat, to je bilo “etničko čišćenje”.

Prevelike razlike da ne bi utjecale na današnje i buduće odnose, posebice na proces pomirenja, kao ključ svih drugih odnosa. Kako je prošlost jedina stvar koja se ne može promijeniti, ali se može drukčije tumačiti, dvije bi države, u duhu svježe sklopljene Deklaracije, mogle u očekivanju boljih vremena pragmatično slijediti Palmerstonovu doktrinu da ih ne povezuje “stalno prijateljstvo” nego “stalni interesi”. Ustavni će čistunci i formalisti prije ili poslije postaviti pitanje je li predsjednica Republike iskoristila interregnum u hrvatskoj politici, s tehničkom Vladom i sa Saborom koji je sebi već potpisao “smrtnu presudu” u sadašnjem životu, da s “jakim čovjekom Srbije” (umjesto s pravim partnerom, koji ima veću, vojvodsku titulu, ali znatno manju vlast) krene u otklanjanje ratnih mina koje otežavaju kretanje u bolju budućnost međusobnih odnosa.

Tko bi mogao imati išta protiv toga, osim možda buduće Vlade, koja bi se mogla osjetiti zaobiđenom, ili budućega Sabora, dođe li ikada do njega ijedna od tih dobrih i korisnih inicijativa. Politika se zakonito nalazi u stanju stalne konkurencije i rivalstva. Je li se slučajno iz državnih zaliha za političko “ratovanje” s Hrvatskom izvukao “slučaj Stepinca” baš dok se sušila tinta na potpisima Grabar-Kitarović i Vučića? Teoriju slučajnosti pobija i dodatna izjava o nedostatku razuma kod hrvatskih vlasti, zato što osporavaju Srbiji da ide prema Bruxellesu bržim i lakšim putem nego što je to išla Hrvatska. Razum politike ili politika razuma, takve složene dvojbe nisu raščistili ni umniji ljudi od onih koji razum(nost) osporavaju drugima.

Svi se nacionalizmi još jednom spotiču na isti problem – drugima traže dlaku u jajetu (nije da ih nema), a kod sebe ne vide ni balvane u oku. Ili što je De Gaulle davno rekao za nacionaliste – da im je na prvome mjestu mržnja prema drugim narodima, za razliku od domoljuba, kojima je na prvome mjestu ljubav prema vlastitome narodu. Manjinsko se pitanje s razlogom izdvaja u prvi plan u nacionalnim državama koje su se konstituirale nakon raspada višenacionalne Jugoslavije, s manjinama koje svoju maticu imaju u drugim, susjednim državama, s najviše interesa i motiva za temeljito pomirenje: srpska je zajednica u Hrvatskoj brojem znatno manja nego što je bila za vrijeme Jugoslavije (iz razloga koje treba tražiti na svim stranama, najviše među Srbima samima, jer su gotovo naivno povjerovali u velikosrpske sirene o jednoj i jedinstvenoj srpskoj državi), ali je stekla novi politički identitet, bitan za njenu opstojnost i utjecaj; hrvatska je zajednica u Srbiji (uglavnom u Vojvodini) također prepolovljena, i tek se upustila u borbu za svoje političko mjesto i kakav-takav kulturni identitet.

Manjine su lakmusov papir za očitovanje stanja u društvu, potom i u državi: vlada li u njima stvarna ravnopravnost, snošljivost, pluralnost, ili su samo fasade u Potemkinovim selima, kojima svaka nedemokratska vlast voli uljepšavati svoje lice. Utoliko je razumljivije što su se našle na počasnome mjestu u projektu sređivanja hrvatsko-srpskih odnosa. Demokratičnost jedne države mjeri se po tome koliko su u njoj ravnopravne (i zaštićene) manjine; sve bez razlike, a posebice one (etničke) koje funkcioniraju kao mostovi koji vode na druge (i drukčije) obale. Od interesa, koji su za države vječni, k prijateljstvu, koje se može uspostaviti i poslije velikih ratova, kao što su to dokazali Nijemci i Francuzi.

Drugo veliko pitanje koje su hrvatska predsjednica i srbijanski premijer stavili na politički stol – nestale osobe – izrazito je emocionalno teško jer vodi izravno do srca više tisuća obitelji, roditelja i rodbine koji ne mogu sahraniti sve tanju nadu u život njihovih očeva ili djece dok nisu proglašeni mrtvima. Svaki nestali čovjek, svaka njihova (nepoznata) sudbina jedan je roman, stalni izvor nepovjerenja i emotivnog (i političkog) otpora normalizaciji i pomirenju.

Zato je toliko važno, i s ljudskoga i s političkog gledišta, da vlasti upotrijebe svu moć kojom raspolažu i pokažu volju, koju nisu pokazivale dovoljno, da omoguće živima da sahrane svoje mrtve, ako ih više ne mogu vidjeti žive. Dvije države preuzele su javnu odgovornost: može ih se vezati za riječ da će se posvetiti traganju za nestalima, ako se opet ne dogodi da ljevica unutar iste države ne zna što radi desnica (i obrnuto). Stvari su, ipak, pokrenute na dovoljno ozbiljan način da bi potpisnici Deklaracije, ako ne i javnost, koja je ipak u njima prepoznala dašak nekog novog vjetra, imali pravo pitati za račune, ne bude li ništa novoga na našem Istoku. Iskustva su na strani opreza; želje na strani nade: u mudroj izreci, one su dopuštene; u stvarnosti, nade posljednje umiru. Prepreke ne bi trebale biti visoke i nepremostive, kad bi postojala potrebna politička volja i prava metoda za njihovo “tretiranje”.

Za granične probleme na Dunavu i oko Dunava, postoje i (međunarodne) institucije, koje ih mogu odrediti, i metoda, s kojom to mogu učiniti. Traljavo iskustvo sa Slovenijom za Hrvatsku je dovoljno ozbiljna opomena da ne treba odgađati za sutra ono što se može riješiti danas, i da u natjecanju tko će koga nadmudriti, obično nitko na kraju ne ispada mudrim. Ono što nije uspjela sa zapadnim susjedom, Hrvatska ne bi smjela propustiti u graničnome sporu s istočnim susjedom – da definira svoje interese, i da konačni tijek granice dade u ruke onim sudbenim institucijama koje će presuditi na osnovi međunarodnoga prava (ako se dvije države ne uspiju same dogovoriti).

Nitko nikoga u tome slučaju neće prevariti: čist račun, duga ljubav! Neka su sporna mjesta u hrvatsko-srpskim odnosima barem obilježena, ako nisu trajnije pokrenuta s mjesta, zbog otpora od “mangupa u vlastitim redovima”. Nekoliko lastavica nikad ne čini proljeće, osobito poslije teške i duge zime koja vlada na području između Beograda i Zagreba otkako je “ideologija kiča i banalnosti”, kako je Danilo Kiš doživljavao velikosrpstvo, krenula na pobjednički put poraza.

Suočena s agresivnom retorikom, a onda i stvarnom agresijom, Hrvatska 90-ih – poslije godina nesnalaženja i poznate “šutnje” – nije imala puno izbora: da su na prvim demokratskim izborima pobijedili Savka Dabčević-Kučar (i Miko Tripalo) ili Ivica Račan, a ne Franjo Tuđman, sa “strankom opasnih namjera”, imali bi dvije iste mogućnosti – ili da se pokore diktatu iz Beograda, ili da mu se odupru. Tko bi mogao preuzeti povijesnu odgovornost da Hrvatsku pripoji velikoj Srbiji, kao njenu provinciju, a imao je na svojoj strani ustavno pravo samoodređenja (i kao rezultat hrvatskoga antifašizma, među inima) i zrelu političku mogućnost razdruživanja?!

Ozbiljnog prostora za pregovaranje nije bilo: intelektualna elita pripremila je projekt velike Srbije, vjerska elita nabrusila je duhove, vojni vrh uvježbao je vojsku, a Slobodan Milošević postavljen je da sve uredno provede. U ratu koji je povela Srbija, “secesionističke” republike bile su unaprijed uključene u “novi poredak” izražen u formuli “svi Srbi u jednoj državi”, izuzev Slovenije koja se nije uklapala u takvu velikosrpsku političku formulu. Uzaludno su Miloševićevi (rijetki) protivnici, poput pisca Vidosava Stevanovića, dokazivali da je “moderna Srbija” vodila čak 13 ratova, od toga “barem devet nepotrebnih” (u prosjeku, jedan rat svakih 13 godina). Jedan rat više ili manje, nitko nije razmišljao o tome koliko je tisuća ubijenih, a koliko raseljenih ljudi, dok je vožd dominirao nad velikim dijelom svoga naroda, i zajedno s njime tražio “sreću” u novome ratu.

Bilo je to vrijeme koje je predvidio Shakespeare, kroz usta kralja Leara: “Prokleta vremena kad šačica budala vodi trupe slijepaca”! Rat je Srbima i Srbiji donio nesreću, veću nego drugima. S time se danas (i sutra) trebaju suočiti kad vide koliko je mržnje stvoreno u jednom od najnepotrebnijih srpskih ratova; toliko da mogu trovati generacije, ne uspiju li političke i duhovne elite uvjeriti narod koliko je Tolstoj bio u pravu kad je pisao: “Kad čovjek sve razumije, sve i oprašta”.

U svakoj od država, koje su stvorene na ostacima Jugoslavije, vlasti imaju što mesti i u svome dvorištu; u Srbiji najviše, ne zato što misli da je najveća (i zaista jest), nego zato što je najodgovornija za pokretanje ratne mašinerije. Ne može Alojzije Stepinac biti odgovor na sva pitanja na koja srpska elita nema odgovora od trenutka kad je Srbija rehabilitirala četnički pokret i njegova vođu Dražu Mihailovića. Englezi su o njemu sve rekli kad su usred rata preusmjerili pomoć Titovim partizanima, a sam Tito kad je poslije rata, u svome stilu da vruće željezo hvata tuđim rukama, prepustio srpskim kadrovima (A. Ranković, S. Penezić-Krcun, M. Minić) da odlučuju o njegovoj sudbini, znajući unaprijed rezultat. Želi li stvarno razvijati dobre odnose s Hrvatskom, Srbija ne može pozivati prošlost kao svoga saveznika u svim prilikama, a pogotovo neprilikama. Možda će se, u optimističnoj varijanti, stvari razvijati kako ih je još Seneka opisao: “Stvari su teške jer se ne usuđujemo”. Živjela odvažnost!

>> I Srbi i Hrvati: Neka dođu češće, čuti sve naše probleme

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije