U svjetskoj politici Hrvatska predstavlja manje nego što to misle i govore dokoni politički mudrijaši kad se prepiru je li joj u sadašnjoj kockarnici mjesto za stolom ili pod stolom. Ta vrsta rasprave nema smisla, osim da se Hrvati pomire da su psi među vukovima, i da ne smiju režati, nego samo mahati repom. Dotle nismo došli. I Plenković i Milanović zaboravljaju da mogu biti i na stolu na dva različita a podjednako štetna načina – da njihova (tj. naša) država bude tema pogađanja, što u svijetu kakav danas postoji i nije lišeno opasnosti, ili da zabavlja druge, što je još gore. Ratnik ili patnik i nije neka razlika u današnjoj političkoj semantici ni u diplomatskoj računici u kojoj jedan i jedan nisu više dva. Za male može ispasti i manje, dok veliki drže banak i dijele sebi tuđu imovinu. Zbroje li se i podijele svi hrvatski potencijali, realni i umišljeni, Hrvatska je, ipak, samo kap u svjetskome moru. Ali postoje i kapi koje mogu preliti čašu. Mala i lijepa zemlja smještena na granici kultura, vjera i civilizacija, kako je pisao veliki francuski povjesničar Jacques le Goff, ima ponder o kome mora najviše sama misliti. Zbog strateške važnosti može biti predmet različitih čežnja, a da sve i nisu prijateljske, što je povijest obilno dokazala. Nešto se o tome još kuha oko nas. Čudi što ljudi koji kormilare Hrvatskom kroz današnje Scile i Haribde ne vode dovoljno računa o nevremenu u kojemu plove; umjesto da se čvršće uhvate za isti štap, njih ne mogu ujediniti ni Putin ni Trump. Ciklone dolaze sa svih strana svijeta i u naše krajeve unose nemir: minimum mudrosti i odgovornosti vladara bio bi da se prestanu nadmetati tko je manje u pravu. Mogli bi, preraste li zlo u naopako, postati krivci što će Hrvatska, po koji put, plaćati tuđe račune.
Zoranu Milanoviću u drugom mandatu ponestaje goriva ili motivacije: u zemlji dijeli ordenje, a vani prima kaktuse. Andrej Plenković dogovara se sam sa sobom, najprije; to mu dobro ide
Otvori KEKS Pay
