Bilo je ljeto 2015. godine, a ja sam, još bezbrižna od morskih avantura, sjedila u dnevnom boravku svog tate. Jeli smo, ćaskali i gledali vijesti, kad je program naglo prekinulo javljanje s grčko-makedonske granice na kojoj je desetak tisuća izbjeglica, uglavnom iz Sirije, ostalo zaglavljeno na ničijoj zemlji. Reporterka koja je izvještavala s terena zvala se kao i ja, Milena. Iza nje se, u prijenosu uživo, onesvijestila neka iscrpljena žena. U nevjerici ekipa hitne pomoći urlala je na njezina muža da se odmakne, neki su joj ljudi bacali vodu preko ograde, humanitarci u plavim prslucima tumarali su okolo kao bez cilja... I sjećam se da sam pomislila: u nekom drugom trenutku, dvadeset pet godina ranije, ta žena mogla je biti moja mama. Potresla me ta snimka. Odmah sam proučila rutu kretanja izbjeglica, kao i najavu Mađarske da će uskoro zatvoriti svoje granice i nametnulo mi se jedino logično rješenje: njihov će put biti preusmjeren kroz Hrvatsku. Potom sam krenula redom zvati sve institucije koje bi s tom pričom mogle imati veze. Od službenih ustanova do humanitarnih udruga, na moje pitanje jesu li spremni za eventualni dolazak izbjeglica, svi su reagirali u velikom čudu – neki od njih u tom su trenutku još skupljali donacije za gladnu djecu Afrike, naoko nesvjesni što im se događa u dvorištu. Za samo nekoliko tjedana te iste tisuće ljudi bile su na našim granicama.
Bravo za Trumpa koji ima na pameti samo dobrobit zemlje kojoj je na čelu. Lik živi 30 godina u USA, nema papire, dila drogu...izbace ga iz države i on sada plače...alooooo. A RH kao Caritas....strašno!