Kada je prije nekoliko dana predsjednik Vlade Andrej Plenković objavio da Krešimira Severa, nekadašnjeg vođu Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) koji slovi za istinski simbol sindikalizma u našoj zemlji, imenuje predstojnikom ponovno uspostavljenog Vladina Ureda za socijalno partnerstvo mnogi su tom viješću ostali prilično zatečeni. Sever je već skoro 35 godina na sindikalnoj sceni, još od 1991. Čak 25 godina bio je na čelu Nezavisnih hrvatskih sindikata. Kroz sve te godine svojom je sindikalnom, ali i ljudskom vjerodostojnošću i dosljednošću stekao ugled, poštovanje i povjerenje. Poštovali su ga i uvažavali i oni protiv kojih je govorio, koje je prozivao i kritizirao. Točnije, protiv kojih se borio u obrani radničkih prava. I onda je lani u ožujku stekao uvjete za mirovinu te je dva mjeseca kasnije funkciju predsjednika NHS-a prepustio svom nasljedniku i vratio se tamo otkud je i krenuo, u Finu. Očekivalo se, i sam je to znao spominjati, da će u lipnju ove godine otići u zasluženu mirovinu. No onda se dogodio obrat o kojem je javnost obavijestio premijer. Naravno, razgovor smo započeli upravo time.
Umjesto u mirovinu odoste vi u državne dužnosnike, one u rangu državnog tajnika. Mnoge je taj obrat zatekao. I očekivano, uslijedili su razni komentari pa i oni da ste se "prodali", da ste prešli na drugu stranu barikade. Bili ste dugogodišnji predsjednik jedne moćne sindikalne organizacije, što vam je davalo važnu javnu ulogu i težinu. Poštovalo vas se, uvažavalo. Za svoj ste rad, trud i društveni doprinos dobili i odlikovanje predsjednika Republike Zorana Milanovića. Zbog svega toga mnogi nisu očekivali da ćete karijeru završiti na dužnosničkoj funkciji. Pa, što kažete na to da dio javnosti smatra da ste se uhljebili i iznevjerili ono što ste desetljećima zagovarali i promicali?
Rekao bih najprije da to proizlazi iz nerazumijevanja same funkcije Ureda za socijalno partnerstvo pa tako i predstojnika Ureda. Doista nikad nisam mislio da ću ovako završiti radni vijek. Još sam 2019. na Saboru Nezavisnih hrvatskih sindikata najavio da se neću kandidirati za još jedan mandat kad mi istekne tadašnji. To sam i ispunio, prošle godine u svibnju nisam se ponovno kandidirao. Nakon 25 godina, jer taj sam sindikat vodio od samog njegova osnutka, odlučio sam da je vrijeme za kraj. Planirao sam se povući tijekom ove godine, možda za mjesec-dva jer sam još htio završiti posao u sindikatu u Fini. Naime, 27. lipnja 1991. u tadašnjem SDK Hrvatske izabran sam za predsjednika tog sindikata pa mi se činilo logičnim da ondje gdje sam počeo – ondje i završim. Planirali smo krajem ovog lipnja, negdje oko tog datuma, održati izvanredni sabor i izabrati privremeno vodstvo u sindikatu koji danas pokriva zaposlene u Fini i Fini gotovinskim servisima. Znači, planirao sam se doista povući. Međutim, i mene je zatekao taj poziv, premda su priče o tome da se meni planira ponuditi mjesto čelnog čovjeka tog Ureda kolale već mjesecima.
A kada je to vama rečeno, kada su počeli konkretni razgovori?
Neprestano sam govorio da nitko sa mnom nije razgovarao. I doista nije. No uz moje ime spominjala su se i druga imena, kružile su razne kombinacije i nagađanja. Ja sam bio fokusiran na završetak procesa u mom sindikatu Solidarnost. Onda me nazvao ministar Marin Piletić i rekao da nas zove predsjednik Vlade. Tijekom prošle godine, kad smo se u dva navrata sreli na nekim skupovima, predsjednik Vlade usputno bi mi rekao da se taj Ured treba osnovati i da ne bi bilo loše da ga ja vodim. No sve bi na tome i ostalo, nikad nije bilo ozbiljnog razgovora, on bi se samo nasmiješio, ja bih se nasmiješio i svi bismo otišli svojim putem. Međutim, prije manje od mjesec dana pozvao me ministar Piletić, a nekoliko dana kasnije razgovarali smo i s premijerom Plenkovićem. Premijer je rekao da mu je ta ideja sinula još prošle godine na Saboru NHS-a, kad je vidio da sam definitivno odlučio povući se s čelne funkcije u tom sindikatu. Kad je u lipnju išao s izmjenama Zakona o Vladi i kad su se stvorili uvjeti da se taj Ured ponovno formira, vidio je i da se nisam povukao u mirovinu, nego sam se vratio u Finu. Rekao je da se konzultirao sa suradnicima, poslodavcima i sindikalistima, i da su svi naglašavali kako se Ured za socijalno partnerstvo treba ponovno pokrenuti i da on mora biti potpuno depolitiziran. Naime, upravo zbog iskustva s bivšim Uredom koji je s vremenom utonuo u politizaciju i postao produžena ruka Vlade, i mi iz sindikata zato smo, kada bismo zagovarali vraćanje tog Ureda, godinama "puhali na hladno" tražeći da se stvori Ured neovisan od bilo koga kako bi mogao raditi bez ikakvih pritisaka. I premijer je u tom našem razgovoru kazao da bi volio da ja sad provedem taj projekt.
Kakva je bila vaša prva reakcija?
Isprva sam to odbacio, rekao sam da mi to ne treba, da se doista želim povući jer sam dao dovoljno sindikalnom pokretu, a i već imam godine za mirovinu. Premijer je tada pitao – imam li nešto drugo u planu, zar se zaista iz tako dugog društvenog djelovanja kanim tako naglo povući u mirovanje? Rekao sam da nemam, osim da želim pročitati puno knjiga i odraditi razne privatne stvari, ali ništa konkretno.
I što je premijer na to uzvratio?
Da tu poziciju želi dati nekome tko ima javnu težinu, ali za koga se zna da nije politički obojen i tko bi s te pozicije mogao slobodno djelovati. Rekao sam mu da nisam siguran kako će to doživjeti poslodavci i sindikati. S jedne strane, logično bi bilo da sindikati to podupru, ali s druge – nisam htio da me se doživljava kao nekoga tko se, nakon svih tih sindikalnih godina, dao u politiku, prešao "na drugu stranu". Premijer mi je tada postavio jedno logično pitanje – jesam li pročitao Uredbu o Uredu za socijalno partnerstvo, jer se iz nje jasno vidi da nema prostora za politizaciju, političke pritiske, niti čelni čovjek niti Ured mogu stati na bilo čiju stranu. I dalje sam dvojio, mada sam znao što piše u Uredbi, a znao sam i što traže sindikalna i poslodavačka strana te sam shvaćao da tu doista nema mjesta za političke pritiske.
Ali znate i sami kako to kod nas izgleda – na papiru je sve savršeno, a u praksi...
Točno. No tada mi je premijer rekao: "Vi ste godinama tražili osnivanje tog Ureda." I to je točno. Prvi Ured za socijalno partnerstvo osnovan je 2001. za vrijeme Vlade Ivice Račana, i to nakon što su ga sindikati godinama tražili. Ali taj je Ured ukinut 2012., za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. Tijekom tog vremena Ured je počeo djelovati kao da je sastavni dio Vlade, čelnik ureda znao je je čak i nastupati u ime Vlade. Znao sam se s njim često naći na nekim skupovima, pa i u HTV-ovoj emisiji "Otvoreno", i onda bi netko govorio u ime poslodavaca, ja u ime sindikata, a čelnik tog Ureda u ime Vlade. Znači, sve je to vodilo prema politizaciji Ureda. Zato smo kasnije, tražeći da se taj Ured vrati, tražili neovisnost tog Ureda, iako je on formalno Vladin. Bilo je čak ideja da ga zajednički financiraju sindikati, poslodavci i država, ali svi smo se na kraju složili da je u redu da ga plaća država jer je to ionako javni novac. I premijer mi je tijekom tog našeg razgovora kazao: "Čuo sam vaše poruke. I prije izbora sam vam obećao da ću, ako ih dobijem, ići u izmjene Zakona o Vladi i formirati Ured. To sam sada učinio, svoj dio sam odradio. A sad, kad imate prigodu preuzeti ono što ste godinama tražili – čime biste mogli obrazložiti da se sad izmičete od toga?“
Vratimo se na one zamjerke ljudi koji govore da ste se "prodali", prešli na drugu stranu. Kako to doživljavate i pokazujete li razumijevanje za takva razmišljanja? Jer u ovih 35 godina postojanja Hrvatske kao samostalne države nagledali smo se svega i svačega pa i sindikalaca koji su odjednom završili u politici, što je kod ljudi opravdano izazivalo razočaranost.
Mogu imati razumijevanja za one ljude za koje sam uvjeren da zapravo ne znaju funkciju Ureda, ne znaju razlog njegova osnivanja, djelatnost ni područja djelovanja. Za njih mogu imati puno razumijevanja kada kažu: "Evo ga, prodao se jer je to Vladin ured. Ušao je u Vladu, među državne dužnosnike, prodao se i sve ono što je prije govorio i radio sad je iznevjerio." Međutim, činjenica je da su funkcija i obveze Ureda bitno drukčije od onoga što bi se moglo zaključiti samo zato što se Ured formalno nalazi unutar Vladine strukture.
Ali kad to isto čujem od ljudi koji me poznaju godinama, pa čak i od dijela medijske javnosti s kojom sam dugo surađivao, onda im to zamjeram. Mislim da me dovoljno dobro poznaju i znaju da se ne bih prodao. Zamjeram i onima koji to govore iz čiste zlobe i zločestoće ili nekih drugih pobuda. Činjenica je, i mislim da nema nikoga tko neće prihvatiti ovo što ću reći, godinama sam dobivao različite ponude od različitih političkih opcija da prijeđem u politiku. Čak kada su mi i sindikalne kolege prije mnogo godina predlagale da zajedno izađemo na izbore sa sindikalnom listom, odbio sam to rekavši: "Bavimo se sindikatom, po tome smo prepoznatljivi i nemamo potrebu ulaziti u Hrvatski sabor." Kolege su tada isticali važnost vidljivosti i čujnosti koju donosi saborska govornica, misleći kako bismo na taj način mogli još bolje zastupati radnička pitanja. Neki su kolege to učinili i otišavši sa sindikalne scene ušli u politiku, a neki su još i danas u Saboru. Dakle, i tada sam to odbio, kao što sam odbio i mnoge druge ponude, i s lijevog i s desnog političkog spektra. Da mi je bilo do političke karijere u vremenu kad sam bio mlađi mogao sam prihvatiti neku funkciju koja bi mi otvorila vrata političke karijere. Tada bih puno bolje prošao jer bih to mogao iskoristiti za neko političko napredovanje. U životopisu bi lijepo izgledalo da sam bio predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo. To je mogla biti odskočna daska za političku karijeru. Ali mene politika nikada nije zanimala. Sada, pred kraj radnog vijeka – a nadam se ne i životnog – nema nikakvog razloga da se "prodajem". Ne samo ja, nego ni itko drugi. Jer kad odem s ovog mjesta, ostaje mi samo mirovina ili – ne daj Bože – groblje. Ne mogu ovom pozicijom graditi političku karijeru. Mogu reći da sam u životu postigao mnogo upravo radeći ono što sam volio. U sindikalni pokret ušao sam iz uvjerenja. Sve ove godine, ma što god tko govorio i koliko god bilo kritika, sve sam radio iz dubokog uvjerenja da želim nešto promijeniti na području općeg dobra, pomoći radnicima i građanima. Zato mi nije bilo teško kad bi me ljudi na ulici zaustavili sa svojim problemima ili primjedbama. Ono što sam postigao u tom razdoblju sada na kraju radnog vijeka ne bih mogao niti htio jeftino prodati za poziciju državnog tajnika. Ovu sam poziciju prihvatio zbog izazova. Vrlo je jasno da tu ne mogu politički prosperirati i da mi ta pozicija ne može donijeti nikakav daljnji napredak u životu. Ne može mi pomoći u gradnji karijere koja je zapravo završena. Prihvatio sam je jer sam želio vidjeti može li se išta pomaknuti s mrtve točke.
Pa može li se?
Gotovo cijeli svoj radni vijek radio sam u sindikatu. I ako sam cijeli svoj radni vijek nešto gradio, jer me uvijek naprijed vuklo uvjerenje da nešto treba mijenjati, vidjevši i sad koliko još ima prostora za napredak i prihvaćajući da se s raznih strana – političke, poslodavačke, pa i sindikalne – često odbijaju pokušaji suradnje, shvatio sam da postoji ogroman prostor za pomake. I ti bi pomaci koristili svima. I politici, koja bi lakše radila svoj posao kad bi bila otvorenija za suradnju. Eto, to su bili razlozi, pokretači, koji su me nakon konzultacija s obitelji i kolegama iz bivše i još uvijek matične sindikalne središnjice, potaknuli da prihvatim ovu poziciju. I na kraju sam rekao: "U redu, prihvatit ću jer nemam što izgubiti.“
No što ako opet krenu pritisci na taj Ured i na vas, što ako se Ured opet počne pretvarati u produženu ruku politike, što ako bude onemogućavanja da provedete ono što smatrate da treba? Biste li u tom slučaju podnijeli ostavku, ali i javnosti jasno rekli zašto to činite? I jeste li to dali do znanja i premijeru?
Predsjedniku Vlade vrlo jasno sam rekao da politički pritisci na mene nikada nisu djelovali. Nisu ni ranije, neće ni sada. Ukratko, rekao sam mu da bilo kakve pritiske nisam spreman i neću trpjeti. Čak i kad je bivši premijer Ivo Sanader tražio zabranu okupljanja na Markovu trgu bio sam jedini koji se tome usprotivio. Smatram i dalje da građani trebaju imati pravo prigovarati pod prozorom Vlade i Sabora. Znači, politički pritisci na mene ne djeluju, ne prolaze. S druge strane, nitko me ne može ni s čim niti pritisnuti, ucjenjivati, nitko mi ne može ni s čim prijetiti, jer nemam čime biti ucijenjen. Tu sam potpuno miran. I zato sam premijeru i kazao: "Bude li pritisaka, neću ih trpjeti." Uostalom, to je moja zadnja pozicija. Ured traži dijalog između sindikata, poslodavaca i Vlade. U tim različitim oblicima susreta ima puno prostora za djelovanje i netko mora imati kapacitet pozvati sve te strane za stol. Pa i kad su posvađani u nekoj tišoj diplomaciji tražiti mogućnosti dogovora. Pozicija predstojnika Ureda za socijalno partnerstvo nije pozicija svrstavanja. Ured nije zamišljen da bude na jednoj strani, već je zamišljen kao mjesto susreta svih strana – svojevrsni ranžirni kolodvor. Tu su svi: poslodavci, sindikati, Vlada. I svima je u interesu da taj Ured radi što bolje.
Ali ako vam neka od tih strana ne bude dala da radite tako kako govorite...
Nisam se rodio da budem predstojnik Ureda za socijalno partnerstvo koje nije još jedno Vladino ministarstvo, kako se često smatra. Ured ima neutralnu poziciju. Dakle, nisam dvadeset godina mlađi pa da bih se za tu poziciju držao "zubima i noktima" jer ako s nje odem kuda ću onda. Ako s nje odem – imam gdje, u mirovinu. I slobodan sam kao ptica javno reći zašto odlazim.
Znači, spremni ste u tom slučaju sazvati konferenciju za medije i reći – ovo ne ide zato i zato, odlazim.
Ne može biti nikako drugačije. Jedino radom toga Ureda mogu pokazati da se nisam prodao. Ako se ispostavi da su pritisci neizdrživi, da netko od mene traži nešto što ne mogu prihvatiti – a ne vjerujem da će to tražiti jer me svi dobro poznaju i znaju da takve stvari kod mene ne prolaze – onda ne preostaje ništa drugo nego javno reći zašto odlazim i ispričati se zbog svoje pogrešne procjene da ćemo nešto moći napraviti bez pritisaka. Tada neka netko drugi vodi Ured, netko tko je spreman na takve kompromise. Ja to nisam. To sam, u nazočnosti ministra Miletića, vrlo jasno rekao predsjedniku Vlade.
I kako je premijer reagirao na te vaše riječi?
On je odgovorio da nema takvu namjeru. Rekao je da je jasno čuo poruke sindikata i poslodavaca i da na čelu Ureda želi osobu s integritetom koja može razgovarati sa svima – poslodavcima, sindikatima, njegovim ministrima, kao i lokalnim jedinicama. Nama, naime, silno nedostaje kvalitete rada na razini lokalnih Gospodarsko-socijalnih vijeća (GSV). Neki nisu ni osnovani, a neki rade izvrsno. To treba podići na višu razinu. Čeka nas puno posla. Treba provoditi mnogo neovisnih analiza – naglašavam, neovisnih – jer bi one trebale pomoći svima. Takve neovisne analize možda se ponekad neće svidjeti ni poslodavcima, ni Vladi, ni sindikatima, ali samo one mogu vratiti u društvo ono što nam nedostaje, a to je društveno povjerenje. To povjerenje je u ovom društvu ozbiljno srozano.
Opravdano.
Slažem se. Građani su izgubili povjerenje u gotovo sve društvene strukture. Svatko je ostavio nekakav negativan trag. A najgore je što su društveni dionici međusobno u vrlo zategnutim odnosima. Ne govorim samo o odnosima Pantovčaka i Banskih dvora, nego i o odnosima sindikata, poslodavaca, vlasti na svim razinama. Zašto? Zato što se premalo razgovara. A i kada se razgovara, često se to radi s figom u džepu. Često se ne slušamo, prečesto se dogovori iznevjere. Zato je logično da je razina društvenog povjerenja pala tako nisko. No mi koji javno djelujemo imamo obavezu mijenjati percepciju, ali ne izgradnjom nekih lažnih kulisa u društvu, nego mijenjanjem uzroka zbog kojih je to povjerenje izgubljeno. Mi trebamo mijenjati suštinu. Prostora za takve pomake ima i budu li na njih spremni i poslodavci i sindikati i vlast – moći će se puno napraviti. Donošenje zakona i propisa u suradnji poslodavaca i sindikata jamči stabilnost i primjenjivost tih zakona. Vide li svi to tako i pristanu li svi raditi tako – možemo čuda napraviti.
Govorite o neutralnosti, o neovisnosti Ureda. Ali kako to objasniti ako vas je premijer odabrao, imenovao, a njemu ste i odgovorni. Ljudi bi mogli reći: "Ma čekaj, o kakvoj onda neutralnosti i neovisnosti Sever priča ako se zna tko ga je imenovao i kome je odgovoran?!" Neki vam pritom i zamjeraju da ste prema svim prijašnjim premijerima bili izrazito kritični, a da ste prema Plenkoviću ipak bili nešto blaži. Hvalili ste njegove poteze poput povećanja plaća i mirovina, iako ljudi žive sve lošije, siromašnije.
Krenimo od kraja. Da, kritizirao sam sve predsjednike Vlade ili Vlade kao takve, uključujući i Vlade premijera Plenkovića, za poteze koji su bili vrijedni kritike. Kada bi netko posegnuo za dopisima koje smo slali, pa čak i za mojim javnim izjavama, vidjelo bi se da to i nije baš tako kako su se poneki trudili reći. Međutim, ako je nešto napravljeno dobro, isto tako treba reći da je dobro. Ako govorimo o ovome što se u posljednje vrijeme često spominje – da sam hvalio ovu Vladu za rast minimalne plaće – činjenica jest da je za vrijeme ove Vlade minimalna plaća rasla više nego ikada do sada. To sam vrlo jasno govorio, ali sam isto tako govorio da je, unatoč statistički izuzetno visokom rastu, minimalna plaća i dalje apsolutno preniska za dostojan život. I svatko tko je dobronamjeran može naći i taj drugi dio moje rečenice. I to uvijek uz obrazloženje da je taj rast minimalne plaće krenuo s vrlo niske osnovice pa je taj statistički visoki postotak rasta na kraju dao prenisku plaću.
Pa ima li onda razloga da se premijer i ministar Piletić hvale najvećim plaćama ikad, najvećim mirovinama ikad i najvećom zaposlenošću ikad, ako nam zbog najvećih cijena ikad, što oni izbjegavaju spominjati, sve više ljudi tone u bijedu?
Nije pitanje imaju li oni razloga. Statistika im sasvim sigurno ide u prilog.
Ali od statistike se ne živi.
Mi tu statistiku ne možemo poreći. Minimalna plaća je doista rasla izuzetno visokim stopama. Ali – a taj "ali" je velik poput nebodera na Jelačić placu – i dalje je preniska za dostojno življenje. Plaće u Hrvatskoj, pogotovo one u državnoj i javnim službama, rasle su više nego ikada, ali opet s preniskih osnovica. I još uvijek nisu dostatne za dostojan život. Ovdje bi pogotovo trebalo spomenuti da bismo, kada govorimo o državnoj i javnim službama, kao društvo konačno trebali sjesti i odrediti društveni položaj svih onih koji rade u tim službama, da znamo koliko su nam važni profesori na fakultetima, nastavnici u srednjim školama, učitelji u osnovnim školama, odgajatelji, socijalni radnici, policajci, liječnici, medicinske sestre... Nedostaje nam razgovora o društvenom pozicioniranju pojedinih skupina koje čine funkcije jednog društva poput hrvatskog. I kad govorimo o mirovinama – da, i one su rasle izuzetno visokim stopama. I pomaci u zakonima su također značajni. Ove nove izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju idu u dobrom smjeru, ali i dalje su mirovine preniske za dostojno življenje. Ako gledamo brojke, inflacija je u posljednjih deset godina rasla manje nego plaće i mirovine. Čak smo jedno vrijeme imali i deflaciju. No u posljednjih nekoliko godina imamo izuzetno visoki udar rasta cijena. Problem nije samo u općoj stopi inflacije već i u malim plaćama – od minimalne do one srednje, medijalne. Medijalna plaća iznosi 1175 eura neto, minimalna 754 eura. Čak 875 tisuća plaća kreće se u tom rasponu od 754 do 1175 eura. Ne vjerujem da postoji itko u ovom društvu, ma koliko god bio političar iz vlasti, tko može reći da je to dovoljno za dostojan život. Prosječna mirovina od 500-tinjak eura također je sasvim sigurno nedostatna. I s te strane statistika ide u prilog vlasti, ali ono što je veliki problem jest to što je najveći udar došao kroz rast cijena hrane koje su u Hrvatskoj podivljale.
To divljanje cijena ljude naprosto uništava.
Točno, i taj rast cijena najviše pogađa one s najmanjim primanjima, a to je velik dio hrvatskog društva. I tu zapravo vjerujem – ne znam, ali vjerujem – da i sam premijer negdje u osami, u tišini vidi taj problem i vjerojatno se pita – što dalje. Jer da, rasle su mirovine, rasla je minimalna plaća, rasle su sve plaće, zaposlenost, BDP, ali najviše su rasle cijene. I cijene iz dana u dan poništavaju sve te pozitivne pomake. A na taj dio premijer teško može utjecati. Jer nekome s minimalnom plaćom trošak hrane ne čini 27% ukupnih mjesečnih izdataka, kao što je prosjek, nego prelazi 50%, pa i 60%. A kad vidimo što se događa s cijenama kruha i nekih drugih osnovnih namirnica, koliko su otišle u nebo, jasno je da nas to sve skupa "dere". To je ta druga strana. I zato se ne može reći da sam davao jednostranu pohvalu. Ako se ne želi prihvatiti da sam cijelo vrijeme upozoravao i na taj dio, onda se to svjesno zanemaruje. Također, kad je bilo govora o rastu plaća dužnosnika, vrlo jasno sam rekao – bio sam tada predsjednik GSV-a – da su i sindikati godinama upozoravali na preniska primanja u politici, što dovodi do negativne selekcije. Jer mnogi ne žele napustiti bolje plaćena radna mjesta na fakultetima, u gospodarstvu ili negdje drugdje, i doći u politiku na niža primanja. Zbog toga često u politici završe oni koji ne mogu drugdje napredovati. I činjenica je da osnovica za plaće dužnosnika nije rasla godinama, dok su se osnovice u državnoj i javnim službama redovito usklađivale. Sve je upućivalo na to da se plaća mora pomaknuti. Ali i tu sam uvijek govorio, uzimajući u obzir niske plaće i mirovine u Hrvatskoj, ljudi s tako niskim primanjima ne mogu prihvatiti da političari odjednom sebi znatno podignu plaće. Bilo bi puno mudrije da se to učinilo postupno, kroz dulje razdoblje. Doveli su se u ovu situaciju i jednim dijelom demagogijom, rekli su: "Mi ćemo "štopati" plaće dužnosnika, a sve ostale plaće će rasti." I sad žele nadoknaditi sve odjednom, a to se ne može. Taj moj drugi dio rečenice – u kojem sam pokušao objasniti razloge – nigdje se ne spominje. Svi koji sad to koriste da bi me napali, govore samo: "On je pohvalio Plenkovića za rast minimalne plaće“, a ne spominju da sam rekao kako je ta plaća i dalje preniska. Isto vrijedi i za dužnosničke plaće. Mirovale su više od deset godina, ali nije ih primjereno povećavati odjednom. S obzirom na to da su toliko godina mirovale, trebalo ih je usklađivati kroz višegodišnje razdoblje.
Taj enormni rast dužnosničkih plaća možemo sad povezati i s predstojećim lokalnim izborima. Svjedočimo nikada većem broju kandidata i kandidatkinja, svi bi htjeli biti dužnosnici, svi bi se htjeli "uhljebiti" jer su plaće narasle. E sad, iako prema bontonu nije pristojno pitati za plaću, to ćemo sad zanemariti jer ćete vi biti državni dužnosnik i bit ćete plaćeni iz državnog proračuna, javnim novcem. Stoga, možete li reći kolika će biti vaša plaća na novoj funkciji?
Sad ste me zatekli. Ali stvarno. Iako će biti onih koji će reći: "Sever laže", kada smo razgovarali – što mogu posvjedočiti i ministar Piletić i predsjednik Vlade – niti jednom riječju nismo govorili o mojoj plaći. I cijelo ovo vrijeme nisam razmišljao o plaći kao o kategoriji. Ne zato što mi ne treba plaća – svima nam plaća treba, naravno – međutim, doista ne znam kolika će mi biti plaća, niti mi je to uopće bio pokretač. Imao sam drugog posla, htio sam vidjeti što se može napraviti. Ovdje ima puno posla.
Nagađa se da bi vam plaća mogla biti tri-četiri tisuće eura.
Plaća će biti onakva kakvu su odredili koeficijenti. Doista ne znam kolika je. Ali vjerujem da oni koji barataju s tim iznosom od tri tisuće ili nešto više eura, zapravo govore točno. I to da ne znam točno, govorim iskreno. Ne zato što bi bilo dobro slati socijalno poželjne poruke u stilu – nije mi važna plaća nego opće dobro, nego mi to uistinu nije bio pokretač.
Vratimo se opet na ono pitanje na koje mi još uvijek niste odgovorili – kako mislite biti neovisni i neutralni ako za svoj posao odgovarate predsjedniku Vlade?
Ured je pozicioniran – pri Vladi, i po toj funkciji doista i moralno odgovara Vladi, odnosno predsjedniku Vlade. To smo znali i mi sa sindikalne strane, i poslodavci sa svoje. U trenutku kada smo tražili formiranje Ureda, jer nismo uspjeli pronaći model financiranja iz vlastitih sredstava, bilo je jasno da, ako se financira iz javnog novca, mora biti negdje pozicioniran. Nije bilo druge pozicije za taj Ured, osim u nekom ministarstvu – što bi smanjilo njegovu neovisnost jer bi morao imati ministra ispred sebe. I zato je Ured postavljen izravno pri Vladi. Međutim, to ne bi smjelo utjecati na umanjenje njegove stvarne neovisnosti. Samo zakonsko pozicioniranje i izvor sredstava idu preko Vlade, ali to nije samo pitanje plaća, već i proračuna Ureda za različite projekte, mirenja, plaćanje miritelja i drugo što izlazi kroz ili za taj Ured. Zbog toga je tako i posloženo.
Znači, vi jamčite da se neće ponoviti slučaj onog prijašnjeg prvog Ureda, odnosno da se pod vašim vodstvom Ured neće opet pretvoriti u produženu ruku Vlade?
Jedino što mogu jamčiti jest da se, kako ste rekli, pod mojim vodstvom to neće dogoditi. Znači, bude li bilo kakvih pritisaka, ja ću otići. No želim vjerovati da je predsjednik Vlade svjestan, i na temelju svojih europskih iskustava, da i njemu i budućim Vladama jedino koristi neovisan Ured u kojemu se svi dogovori odvijaju na razini sve tri strane.
Zna se nerijetko dogoditi da ljudi na moćnim pozicijama dojučerašnje protivnike pridobiju, pretvore u suradnike tako što im daju određene funkcije. To čine ili zato što te donedavne protivnike žele neutralizirati, ušutkati, ili zato što, ako ti protivnici imaju dobar imidž u javnosti, onda će se malo tog dobrog imidža preliti i na njih. Možda je premijer vas odabrao zato da ugled koji ste vi stekli kao sindikalni vođa sad malo i njega obasja, jer ne može se reći da je premijer baš omiljen u javnosti.
Što se tiče prvog dijela pitanja – da me se odabralo kako bi me se na neki način "primirilo", kako bi se otupila oštrica mojih istupa – moram reći da se to ne može dogoditi. Ionako sam se pripremao za odlazak u mirovinu. Mene već više od godinu dana nema na čelu NHS-a. Od idućeg mjeseca planirao sam se u potpunosti povući. Dakle, i ovako i onako mene više ne bi bilo u javnosti. Što se tiče onog drugog – to me ne brine. To je moje ime, ja ga nosim sa sobom i ako to ime može pomoći ugledu Ureda, onda je to dobro. Nikad nisam zloupotrebljavao svoju poziciju, ni kao predsjednik NHS-a ni kao predsjednik GSV-a, pa tako ni sada u Fini i Fini GS. Ako netko drugi želi "uzeti" dio toga na sebe, neka uzme. Vjerujem da je predsjednik Vlade, razmišljajući o ovome, želio da na čelo Ureda dođe netko tko je javno prepoznatljiv kako bi Uredu trebalo manje vremena za javno pozicioniranje. S obzirom na to da ću se truditi održati neutralnu poziciju Ureda i učiniti ga dostupnim svima, jer to bi trebalo biti dobro za društvo, samim tim nitko ne može zloupotrijebiti moje ime ni ono što donosim u Ured. Ako bi se to pokušalo, ja ću to opet odnijeti sa sobom.
Kad se lani osnovao Ured za socijalno partnerstvo istovremeno je osnovan i Ured za odnose s javnošću, na čije je čelo, također u rangu državnog tajnika, imenovan bivši glasnogovornik Vlade Marko Milić. U medijima su se pojavile teze da je zapravo stvarni cilj svega bilo instaliranje Marka Milića, a da bi to lakše prošlo "u paketu" je išlo i osnivanje Ureda za socijalno partnerstvo. Je li se vama tada činilo da u toj tezi ima logike?
Moram priznati da mi nije imala logike ni tada ni sada jer sam svih ovih godina aktivno sudjelovao u pritiscima na predsjednika Vlade da se taj Ured ponovno osnuje. Svaki put kad smo razgovarali o programu rada Vlade ili GSV-a, sindikati i poslodavci su isticali važnost vraćanja Ureda. Predsjednik Vlade već niz godina redovito svaka tri mjeseca dolazi na sjednice GSV-a i uvijek smo ponavljali koliko je taj Ured potreban. Teško je sad reći što je bilo prvo – kokoš ili jaje – ali znajući koliko smo dugo tražili ponovno formiranje Ureda i koliko nam je predsjednik Vlade govorio i obećavao da će pronaći model za to, vjerujem da bi se taj Ured osnovao i neovisno o Uredu za odnose s javnošću. Vjerujem da ta dva ureda nisu uzročno posljedično vezana. Možda su istodobno krenuli radi izmjena Zakona o Vladi, ali odgovorno tvrdim – o tome smo godinama razgovarali s premijerom i ministrima rada. Upozoravali smo da je sadašnje djelovanje službe unutar Ministarstva preskučeno, a potrebe su prevelike. Lokalni GSV-i ne rade, mirenja je previše, reformi previše... Problemi se samo gomilaju. I Ured je jednostavno bio potreban.
Kad je 2001. u vrijeme Ivice Račana osnovan prvi Ured, donosio se tzv. Božićni sporazum, no vi ste tada bili jedini koji ste ga odbili potpisati. Sad se pak može dogoditi da neki vaš bivši kolega sindikalac odbije potpisati prijedlog koji ćete vi predlagati u ime Ureda. Kako ćete pokušati izbjeći takvu situaciju?
Tada je Središnji odbor NHS-a odlučio ne sudjelovati u potpisivanju toga sporazuma. Bilo je dosta pritisaka kolega koji su vjerovali u to, ali mi smo vidjeli da je taj dokument dosta šupljikav i bez prave težine. Na kraju se ispostavilo da smo bili u pravu. Volio bih da smo pogriješili, da je taj sporazum funkcionirao poput onih u Irskoj i drugdje. Tada bismo rado priznali grešku i supotpisali ga. No vrlo brzo se pokazalo da smo bili u pravu pa je Savez samostalnih sindikata prvi istupio, a potom i neki drugi. Danas se nitko u društvu ozbiljno ne bavi idejom nacionalnog socijalnog sporazuma. Za to bi trebalo još mnogo vremena jer povjerenje je danas tako jako poljuljano, potrošeno i srušeno da će nam trebati godine da polako počnemo graditi razinu povjerenja između socijalnih partnera i političkih struktura s jedne strane, te samih socijalnih partnera s druge, poslodavaca i sindikata. Kolektivno pregovaranje svakako treba podići na puno višu razinu. No nisam uvjeren da smo sada spremni i neću niti predlagati da idemo u smjeru nekakvih formalnih sporazuma jer za to prvo treba stvoriti preduvjete. Ti se preduvjeti ne stvaraju političkim dekretom, već mora sazreti društvo. A nama u Hrvatskoj za sve to još puno toga nedostaje.
Kada govorimo o partnerstvu, imamo tri glavna aktera: državu, poslodavce i sindikate. Danas sindikalizam doživljava mnoge kritike, a mladi koji ulaze na tržište rada o sindikatima znaju malo ili ništa, i nemaju potrebu sindikalno se udruživati i podupirati. Kako onda u svom novom Uredu kanite vratiti povjerenje u sindikate, u njihovu snagu, u to da oni danas zaista nešto mogu napraviti pa da sindikate kao ravnopravnog partnera poštuju i država, i poslodavci, ali i sami radnici?
Sam Ured to ne može napraviti, niti mu je to svrha. Njegova je svrha povezivati već uređene sustave. Sindikati su, bez obzira na sve, važni.
Ali poslodavci često grubo i uvredljivo omalovažavaju sindikate. Štoviše, negdje i zabranjuju sindikalno udruživanje.
Ured za socijalno partnerstvo može poticati dijalog, zajedničko djelovanje, gurati teme kolektivnog pregovaranja i zakonskih izmjena. Uloga sindikalnih središnjica često nije jasna čak ni samim članovima. Uloga sindikata ne svodi se samo na obranu radnika kod poslodavca, već i na utjecaj na zakone i propise, a to se često nedovoljno razumije. Što su sindikati jači, to je i jači i veći njihov utjecaj na zakone i propise. Koliko god postoje teoretičari koji govore da sindikata više neće trebati, uvjeren sam u posve suprotno, da će sindikati u budućnosti biti još potrebniji. Možda više nego ikada. Kako raste broj robota, digitalizacije i umjetne inteligencije – ljudi postaju sve izoliraniji. Odgoj i obrazovanje sve više idu prema individualizaciji, a i odnos s poslodavcem postaje individualan. No izloženi raznim pritiscima takvi su pojedinci ranjiviji, slabiji i to ih mora tjerati da se povezuju. I ovi uvjeti rada od kuće, bez susreta s kolegama, sve to traži nove oblike sindikalnog organiziranja. I to bi mogla biti uloga Ureda. Ured tu može puno pomoći u promicanju dijaloga i važnosti svakog sudionika tog dijaloga. Jer dobro znamo da u zemljama koje su visoko sindikalizirane, u zemljama s visokim udjelom kolektivnih ugovora, zakoni su bolji, plaće su bolje, uvjeti rada su bolji, zadovoljstvo ljudi je veće. Ukratko, bolje se živi. I to onda pokazuje jedini put kojim i Hrvatska treba ići. Suprotno tome, razbijanje sindikata, poticanje sukoba i nerazumijevanje njihove uloge – šteti svima. Poslodavcima treba dobro organiziran sindikat, a ne ad hoc skupine koje mogu napraviti štetu ako ne budu razumjele cjelinu. Ako žele kvalitetne kolektivne ugovore, poslodavci moraju sjesti sa sindikatima, podastrijeti im sve podatke, planove poslovanja i iskreno razgovarati. Sve ostalo je "Pirova pobjeda" poslodavaca. Bez odanih, odgovornih i zadovoljnih radnika, poslodavci neće dugoročno profitirati.
Kao sindikalist često ste govorili da poslodavce ta neutaživa gramzljivosti i pohlepa za profitom udaljava od ljudskosti, postaju bešćutni, više ne vide ljude, nego samo brojke i novac. Teško je s takvima onda razgovarati i pregovarati.
Naravno da u takvim okolnostima nije lako pregovarati. U današnjem svijetu, u kojem prevladava korporativna pohlepa, dioničari i vlasnici pritišću uprave da izvuku što veću dobit, a radnika se često gleda samo kao trošak. Imamo paradoks da kada neka velika svjetska kompanija počne pregovore sa sindikatima, vrijednost dionica na burzi počne joj padati. Umjesto da to bude obratno, da upravo to bude pozitivan signal. To nije posao samo sindikata, već cijelog društva. Zato je i zadaća ovog Ureda za socijalno partnerstvo, barem na mikro razini koja se zove Republika Hrvatska, promicati vrijednosti dijaloga, da se za stol sjedne i dogovara, da čovjek nije trošak, nego da je čovjek temeljni vrijednosni kapital vredniji od bilo čega drugoga. Ti ogranci multinacionalnih kompanija koje djeluju u Hrvatskoj – bez obzira je li riječ o bankama, telekomunikacijama, medijima, farmaceutskoj ili prehrambenoj industriji – moraju čuti poruku da nama u Hrvatskoj trebaju povećanja plaća, ulaganja u zaštiti na radu, ulaganja u opremu i pravedna raspodjela dobiti. Poslodavcima mora biti važno preko puta sebe imati odgovorne i dobro organizirane sindikate, jer sindikat nikada neće tražiti više nego što poslodavac može podnijeti. Sindikatu nije cilj da tvrtka propadne, cilj mu je ravnoteža i da se dobit ravnomjerno podijeli, da i vlasnici dobiju svoje, ali da i radnici dobiju ono što im pripada.
Zapravo, i poslodavci i država trebali bi shvatiti da zadovoljni, pošteno i dobro plaćeni te sindikalno organizirani radnici zapravo pridonose ugledu, boljem imidžu i tvrtke i države.
Točno je sve što ste rekli.
Uzimajući u obzir vaš dosadašnji ugled poštenog i principijelnog sindikalnog vođe, i nakon svega što ste sad rekli, nadam se da radom na novoj funkciji nećete razočarati.
Znam da ću razočarati zlonamjerne. Tome se i nadam.
Mislila sam na javnost, građane. Mi mediji ionako ćemo vam "puhati za vratom".
Nastavit ću raditi onako kako sam i dosad radio. Veliki je izazov i ekipiranje Ureda. Očekivanja su velika, odgovornost također. Treba dovesti kvalitetne ljude, a to nije lako. Ako dođu izvana, bit će prigovora da sam doveo "svoje", uhljebe... Zato će trebati pažljivo birati ljude. No uvijek ću se u svemu konzultirati i s poslodavcima, i sa sindikatima, i s vlašću. Cilj je da Ured funkcionira najbolje moguće. Ako politika to pokuša zloupotrijebiti, neću oklijevati reagirati i jasno reći – pritisak je velik i zato odlazim mirne duše i čiste savjesti.
Koliko ljudi će činiti Ured?
Njih 11. Sa mnom i zamjenikom bit će nas ukupno 13.
Na kraju, osvrnimo se i na izbor novog pape. S razlogom. Novi je papa odabrao ime Lav XIV. Ako znamo da je Lav XIII. ostao upamćen kao papa koji se zalagao za radnička prava i društvenu pravdu te je objavio i prvu socijalnu encikliku "Rerum novarum", podnaslovljenu "Prava i obaveze rada i kapitala", zbog čega ga se uvriježilo nazivati "radničkim papom", onda novi papa imenom koje je odabrao možda šalje snažnu poruku. U današnje vrijeme u kojem se kapital razmahao do pogubnih granica, a što nas čeka s umjetnom inteligencijom i robotima strah nas je i pomisliti, ta bi poruka mogla biti zaista blagotvorna i utješna jer dolazi od nekoga tko ima utjecaj i koga se doživljava moralnom vertikalom svijeta. Jeste li i vi, kao sindikalist i borac za radnička prava, to ime novog pape doživjeli kao snažnu simboličnu poruku u tom smislu?
Jesam, doista jesam. Rekao bih da novi papa nije bez razloga izabrao ime Lav XIV. i da time želi vrlo jasno poručiti da će se u svom radu nadovezati ne samo na rad i djelovanje Lava XIII. te onoga što nam je on ostavio u baštinu, nego i na pape koji su slijedili iza njega, a posebno Ivana Pavla II. Ali i na papu Benedikta XVI. i, naravno, papu Franju. Živimo u vremenu koje u sustavu rada čovjeka sve više gura iz subjekta rada i čisti objekt, gdje se čovjeka vrednuje ponajprije toliko koliko nove vrijednosti može stvoriti i koliko zarade može svojim radom priskrbiti vlasnicima kapitala. Stoga je izuzetno važno da upravo u ovim današnjim vremenima i netko koga će sigurno svi – i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju, koji su katolici ili pripadnici nekih drugih konfesija – svakako priznati kao moralni autoritet ovoga vremena. Važno je da se upućuje ta poruka kako je čovjek jedino i pravo mjerilo svih vrijednosti i da bez obzira na sve nove tehnologije, digitalizaciju, automatizaciju, robotizaciju i umjetnu inteligenciju – nema veće vrijednosti od čovjeka. On je sustvaratelj svijeta, od njega sve počinje i na njemu sve završava. U današnjem vremenu trke za profitom, kada je imati puno važnije nego biti, važno je da nas netko vrati natrag. Ne nazadno, ne retrogradno, nego samo do ljudske osobe. I da netko u ovom vremenu progovara o pravičnoj raspodjeli, o dostojnim poslovima i dostojnim uvjetima rada, o dostojnom radnom vremenu i o tome kako je iznad svega toga po svojim vrednotama – ljudska osoba. I kako rad obavlja čovjek, on u taj rad unosi i dio sebe, očovječuje ga i oplemenjuje. Stoga bi trebalo biti sasvim normalno, naravno, da u tom svijetu rada čovjek zauzima posebno mjesto i bude jedino pravo mjerilo vrijednosti. Želim vjerovati da će novi papa kročiti tim putem jer nam to u ovom vremenu otuđenja treba možda i više nego ranije.
Otvori KEKS Pay
Da, a premijer je opcepoznat po tome da ne vrsi pritisak i da igra pošteno. :) Pogledajmo samo red ministara koji čekaju presude, a i čelnik dorha također kao i sam on. Kad se otvori slucaj svi ce biti na tapeti ....