Bog zna koliko se već dugo oko francuskih predsjedničkih izbora ponavlja isti hrvatski medijski igrokaz. Televizija i sve novine, a u posljednjih desetljeće-dva, izvještavaju kako se nad francusku demokraciju nadvio taman oblak. Najprije je to bio Jean-Marie Le Pen, vođa Nacionalne fronte, poštovatelj lika i djela maršala Pétaina, antisemit i politički manijak.
On se pet puta kandidirao za predsjednika Republike, prvi put još davne i nevine 1974., da bi ga 2002. naši televizijski analitičari i eksperti u nekom zapravo vrlo čudnom predapokaliptičnom orgazmiranju najavljivali kao budućeg pobjednika, jer da će iskoristiti pomor socijalista i krizu konvencionalne desnice. Međutim, između dva izborna kruga uslijedile su milijunske demonstracije po Francuskoj, na kojima se Republika uz parole poput "Bolje lopov nego fašist!" ujedinila oko Jacquesa Chiraca, tako da je Le Pen bio potučen s najvećom razlikom u poslijeratnoj francuskoj povijesti.
Emmanuel Macron je nakon otpjevane Marseljeze pjevačici u crvenom poljubio ruku. Preduboko se naklonio, onako sitan ispao je još mnogo manji, malen kao Roberto Benigni. A žena koju sam nekoliko trenutaka ranije zamislio kao živu metaforu Francuske ustvari je Egipćanka, rođena u Aleksandriji, kći klasičnog pijanista
Otvori KEKS Pay
