U društvu u kojem religija često predstavlja društveni kod nalaze se i oni koji promatraju sa strane, svjesni ritma, ali nesposobni zaigrati u melodiji. Vidimo ih ponekad – same za stolom, u sjeni crkve, bez znakova pripadnosti, ali vođene vlastitim osjećajem pravednosti. Max Weber i Jürgen Habermas nazvali bi ih "religijski nemuzikalnima": riječ je o pojedincima koji priznaju važnost religije, ali ostaju izvan njezina ugođaja. Habermas koristi ovaj izraz, posuđen od Webera, kako bi izrazio intelektualnu distancu – poštovanje koje ne prelazi u osobno sudjelovanje. Weber, fasciniran utjecajem religije na društvo, prepoznaje svoje mjesto neutralnog promatrača, poput lingvista koji proučava jezik kojeg ne može govoriti – čin filozofske distance i istodobno priznanje granica vlastitog iskustva.
Sigurno Porfirijanci i oni što sisaju novce iz državnog proračuna pod parolama inkluzivnosti i licemjernosti nisu moralni kolektiv