Jesu li nam tuđi ratovi stvarno važni ili ih pratimo kao što bismo pratili bilo koji sportski događaj? Pomislili bismo da smo nakon iskustva dva strašna rata u dvadesetom stoljeću (onaj prvi nitko više ne pamti, osim nekih povjesničara) razvili empatiju prema žrtvama i shvatili da su ratovi zlo u kojem najviše stradavaju nevini, makar bili obučeni u odore zaraćenih strana. Onda opet, od zadnjeg je rata prošlo već više od trideset godina. Stasala je čitava jedna generacija koja nije iskusila rat ili ju je dotaknuo u ranom djetinjstvu, samo marginalno, ovisno o tome gdje su se tada zatekli. Ali odnos prema ratu u današnjoj javnosti nije karakterističan samo za nas, to je očito tako u cijelom zapadnom svijetu (ne znam kako je drugdje). Rat u Ukrajini traje već četiri duge godine. Duge su Ukrajincima, sigurno su duge i Rusima, ali duge su, ako ne i preduge, cijelom svijetu, pa i nama. U početku smo održavali skupove podrške Ukrajini, s entuzijazmom dočekivali izbjeglice, nama i jezikom bliske. Izbjegli Ukrajinci, a ponajprije su to bile žene i djeca, podsjećali su nas na naše vlastite izbjeglice i njihovu gorku sudbinu.
Ratovi se šire od Europe do Azije i Afrike, ali pažnja javnosti traje kratko – svaka nova kriza potiskuje prethodnu, a empatija ustupa mjesto zamoru
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
