Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
29.09.2022. u 11:55

Mihovil Depolo i Zlatko Pavlinić u svoj drugi čembalo ugradili su i najljepši spomenik preminulim očevima.

Mihovil Depolo, za Korčulane Miće, prije desetak godina morao je u svom vrtu posjeći stablo mandarine. Namjeravao je njime nekoliko zimskih dana ložiti peć. Ali, otac mu je rekao: “Samo ti to čuvaj, već će ti jednom poslužiti.”

I tako je Miće od mandarinovine ispilio daske koje su ostale zaboravljene u nekom kutu njegove majstorske radionice za restauraciju antiknog namještaja. I doista, mandarinovina je poslužila i postala – glazba. Od nje su izrađene “bijele” tipke čembala (one koje su na klavirima inače crne), glazbala koje je izgradio sa Zlatkom Pavlinićem.

Mihovilov se otac nije bavio drvetom. Ali, bit će da je instinkt čuvanja rijetkog drveta ostao sačuvan u genima čovjeka poteklog iz duge loze korčulanskih brodograditelja, i to iz doba kada su se tamo još gradili jedrenjaci.

Zlatko Pavlinić je pak od svog oca naučio najveći dio svega što zna i sada samostalno primjenjuje kao vlasnik Ateliera Pavlinić u Bestovju pokraj Svete Nedelje. Ugađanje, popravci i restauracija klavira, orgulja i čembala točan je opis njegova posla. Ključan je čovjek mnogih hrvatskih glazbenih festivala, osobito onih na kojima se svira na čembalima. Tako je i nezamjenjiv, od prvog izdanja, na Korčulanskom baroknom festivalu. Posao mu je, dakako, i ugađanje čembala i ponekad klavira. Korčulani ga zato zovu Štimer.

Tako je i Mihovil, kada mu je sin krenuo u glazbenu školu, rekao prijatelju: “Dovedi mi onega Štimera da mi naštima pijanino.” Tada su se Depolo i Pavlinić prvi put susreli. Kasnije su ustanovili da su već ranije bili povezani preko jednog vrijednog klavira, koji je Pavlinić bio iznajmio organizatorima koncerata u zagrebačkoj gornjogradskoj Palači Gvozdanović. Klavir je u transportu bio oštećen, a organizator, dužan to popraviti, obratio se radionici pri zagrebačkoj Školi za umjetnost i obrt, gdje su taj posao povjerili tada još učeniku Depolu. Tako ga je i prije nekoliko godina angažirala produkcijska ekipa “Igara prijestolja” da popravi muzejski namještaj oštećen tijekom snimanja serije u Dubrovniku.

Foto: Restauriranje namještaja Depolo/Facebook

Dakle, mnogo godina kasnije, kad se Depolo već vratio u svoju Korčulu i tamo otvorio radionicu, u kojoj čuva i drvodjeljske alate svojih djedova i pradjedova, a sin mu već krenuo u glazbenu školu, na vrata mu je došao Zlatko Pavlinić. Riječ po riječ, od politure do tutkala, Miće i Štimer prepoznali su se i sprijateljili, a njihov prvi zajednički projekt bila je restauracija povijesnoga klavira u korčulanskom Gradskom muzeju.

Tu se valja vratiti u prošlost. Porijeklo, značaj i vrijednost toga glazbala lijepo je i točno opisala Vilena Vrbanić u članku “Fortepijano Nannette Streicher u Gradskome muzeju Korčula”, objavljenom ljetos u muzikološkom zborniku Arte Musices. To je u Hrvatskoj jedini sačuvani instrument iz glasovite radionice koju je Nannette Streicher, kći glasovitog augsburškog majstora Johanna Andreasa Steina, držala u prvoj četvrtini 19. stoljeća u Beču. Njezina glazbala, na kojima su svirali svi virtuozi onoga doba, od Beethovena do Liszta, čuvaju se kao najveće dragocjenosti u muzejima velikih europskih glazbenih metropola.

Kako je takvo glazbalo dospjelo u Korčulu? Tako što se tamo početkom 18. stoljeća sa Sicilije doselila obitelj Boschi. Tijekom sljedeća dva stoljeća ta će obitelj, kako piše Vilena Vrbanić, iznjedriti niz uvaženih članova lokalne zajednice. Jedan od njih, Angelo Boschi, za svog će sina kupiti i 1839. preko Zadra u Korčulu dopremiti instrument sa znamenitim, a danas još dragocjenijim potpisom Annette Streicher.

U sklopu obnove Gradskog muzeja Korčula bio je raspisan i natječaj za restauraciju klavira. Posao su dobili i uspješno obavili Mihovil Depolo i Zlatko Pavlinić.

A onda se u ovu priču upleo i jedan poziv iz Beograda. Pronašavši ga na internetu, Zlatku su se javili roditelji nadarene i od svih glazbala baš čembalom oduševljene djevojčice Iskre Dilkić s pitanjem bi li za njihovu kćer mogao izgraditi jedno malo čembalo.

Zlatko je već gradio čembala s ocem i njegovim suradnicima, a ovaj je odlučio napraviti s Mihovilom, u Korčuli.

– Ma to ste vi učinili? Ma niste, to ste vi uzeli nešto staro pa ga malo prenačinili – govorio je carinik u korčulanskoj luci kada mu je Mihovil pokazao instrument spreman za izvoz u Srbiju. Tek nakon što ga je fotografijama cijelog procesa izgradnje, od golih dasaka do čembala, uvjerio da je to zaista njihovih ruku djelo, carinik je udario pečat na carinsku deklaraciju.

Ali, prije toga su se Miće i Štimer zapitali: pa nećemo valjda čembalo poslati prije nego barem jednom zazvuči u Korčuli? Pomogli su im Turistička zajednica i sjajni čembalist Franjo Bilić, koji je uspio na dan doći u Korčulu i održati malu koncertnu prezentaciju u lođi ispred gradske vijećnice. To nije moglo proći bez bračnog para Unsworth, Maše i Michaela, pokretača i mecena Korčulanskog baroknog festivala. Shvativši kakva čuda zajedno rade Zlatko – Štimer i Mihovil – restaurator njihovih starih ormara, naručili su od njih veliko dvomanualno koncertno čembalo. Za Korčulu. Bilo je završeno taman za početak ovogodišnjeg 11. Korčulanskog baroknog festivala, a posljednji fini radovi i ugađanja radili su se nakon prvih koncerata. Osobito je dojmljiv bio koncertantni “dvoboj” i virtuozna parada dvojice čembalista, našeg Pavla Mašića i Finca Aapoa Häkkinena. A na inauguraciji je zasvirala i Iskra od koje je krenula vatra izvorne manufakture čembala kojom se Korčulani, kad već više ne grade brodove, itekako već ponose.

Smreka, orah, lipa, bukva i mandarina iz Mihovilova vrta, prekrivena slonovačom skinutom s tipaka jednog starog rashodovanog klavira, sklopljeni su u divnu glazbenu kutiju. Mihovil i Zlatko izradili su vlastitim rukama sve osim žica, trzalica i vijaka, a i neke od njih, one ukrasne, Mihovil je sam istokario. A na kraju je, kao ukras akustičkog otvora u utrobi čembala, u drvetu izrezbario minijaturnu repliku kamene rozete s pročelja korčulanske katedrale. Kada su oko nje, uz rimski broj 2022, ispisali svoja prezimena, Mihovil i Zlatko shvatili su da izgradili i najljepši mogući spomen i spomenik svojim očevima, bez kojih su obojica ostala upravo dok su gradila svoje drugo čembalo.

Ta mala rozeta s prezimenima Depolo i Pavlinić zatvorila je jedan, a otvorila tko zna koliko novih krugova onoga što zovemo tradicijom. Nije to okamenjena i ceremonijalna tradicija, nego živo preplitanje ljudi, kultura, zemalja, stoljeća, tonova i dvadeset vrijednih prstiju.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije