Na današnji dan, prije 115 godina, rođena je Majka Tereza – žena koja je napustila sve kako bi čitav svoj život posvetila nesebičnom služenju “najsiromašnijima među siromašnima", žena koju je papa Franjo 2016. godine proglasio sveticom, počasna građanka Zagreba, ali i žena koja se našla na meti brojnih kritičara koji su tvrdili da se uz njezin rad vežu i ozbiljne kontroverze. Agnes Gondža Bogadžio, koja će ući u povijest kao Majka Tereza postavši globalan simbol nesebičnosti, suosjećanja i humanosti, rođena je u Skoplju, 26. kolovoza 1910. godine, u kosovsko albanskoj obitelji. Osim što je bio uspješan poduzetnik njezin je otac Nikola bio i albanski politički aktivist, dok je majka Dranafile bila duboko pobožna žena te je tako i svoju kćer odgajala u čvrstom, katoličkom duhu. U dom je često pozivala gradske siromahe s kojima su dijelili obiteljske obroke, čime je kod svoje djece probudila svijest o tome koliko je važno pomoći ljudima u nevolji. Agnes je stoga već od malih nogu spoznavala važnost milosrđa. No,1919. godine, kada je imala nepunih devet godina, obitelj je pogodila tragedija - nakon povratka s političkog sastanka otac Nikola iznenada je preminuo, a sumnjalo se da je bio otrovan zbog svojih političkih uvjerenja. Nakon toga obitelj se našla u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Kao samohrana majka Dranafile se, kako bi održala obitelj na okupu, morala brzo snaći pa je otvorila malu radionicu za vezenje i krojačke usluge. Osim što je postala jedini ekonomski stup svoje obitelji, Dranafile je postala i snažan duhovni vodič - u njezinu su se domu snažno njegovala kršćanska načela milosrđa i bezuvjetne ljubavi prema bližnjima.Te je vrijednosti svojoj djeci usađivala svakodnevnim osobnim primjerima - pripremala je obroke za gradske prosjake, skrbila o bolesnim susjedima, pružala utjehu onima koji nisu imali nikog svoga, vrata njenog doma bila su uvijek otvorena za sve one kojima je bila potrebna pomoć. Ta bezbrojna djela milosrđa i majčin primjer praktične kršćanske ljubavi usadili su u Agnesino srce uvjerenja o svetosti služenja drugima, koja će kasnije postati snažna pokretačka snaga njezina životnog poziva - služenja "najsiromašnijima među siromašnima".
Kako je odrastala Agnes je sve više bila fascinirana pričama o misionarima i njihovom radu u dalekom Bengalu, te je već kao 12-godišnjakinja jasno osjetila da svoj život želi posvetiti Bogu. Ta njezina odluka sazrijevala je godinama, a konačnu potvrdu dobila je 15. kolovoza 1928., dok se molila u Gospinu svetištu u Letnici, kamo je često hodočastila. S napunjenih 18 godina, Agnes je napustila obiteljski dom i krenula u Irsku kako bi se pridružila loretskim sestrama (Družba sestara BDM od Loreta). Osim kroz svoje brojne škole i koledže za djevojke ta je redovnička zajednica bila aktivna i u bolničkom radu, zatvorskom apostolatu i retreat programima. Pod vodstvom sestre Frances Mary Teresa Ball, Institut se razvio u ranom 19. stoljeću proširivši svoje misije na različite krajeve svijeta, uključujući i Indiju koja je za Anjezë bila i konačno odredište, što je označilo kraj jednog te početak drugog životnog poglavlja. Svoju majku i sestru Agnes više nikada nije vidjela. Komunistički režim u Albaniji jedno ju je vrijeme smatrao vatikanskom agenticom, te joj je viza desetljećima bila uskraćena. Zbog tog nesretnog spleta okolnosti nije mogla čak niti posjetiti majku na samrti. Tek pet godina nakon pada režima po prvi je puta smjela ponovo kročiti u svoju domovinu, no tamo više nije bilo nikoga od njene obitelji.
"Poziv unutar poziva"
Po dolasku u Indiju 1929. godine, Agnes je u Darjeelingu započela, formalnu duhovnu obuku koja je bila temeljna priprema za njen budući redovnički život. Prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931., odabravši ime Tereza, po zaštitnici misionara, svetoj Tereziji iz Lisieuxa, a šest godina kasnije, 14. svibnja 1937. u Kalkuti je položila vječne zavjete te od tada djeluje kao Majka Tereza. Gotovo dvadeset narednih godina provela je podučavajući u školi St. Mary's, gdje je 1944. postala i ravnateljica. Iako je doista uživala u radu s djecom, njezinu su pažnju sve više okupirali svjetski problemi, a najviše neizmjerno siromaštvo koje je vladalo izvan samostanskih zidina. Glad u Bengalu 1943. koja je odnijela milijune života i nasilje koje je uslijedilo silno su ju potresli. No, prijelomni trenutak u njenu životu dogodio se 10. rujna 1946., kada je vlakom putovala na duhovnu obnovu. Kako je kasnije svjedočila, tog je dana doživjela "poziv unutar poziva" – čula je Isusov glas koji joj je jasno rekao da napusti Loreto i živi među siromašnima, služeći im izravno na ulicama Kalkute. Za nju je to bio jasan i neopoziv nalog da napusti samostan te da služi Bogu i sama živeći među najsiromašnijima. - "Bila je to zapovijed. Odbiti značilo bi slomiti vjeru", zapisala je Majka Tereza.
Nakon gotovo dvije godine čekanja konačno je dobila potrebno dopuštenje da započne svoju misiju. U kolovozu 1948. godine, sa samo pet rupija u džepu, Majka Tereza je zakoračila u svijet siromašnih na ulicama Kalkute, a svoj tradicionalni, redovnički habit tada je zamijenila jednostavnim, bijelim, pamučnim sarijem s plavim obrubom, koji će postati simbolom njezina reda. Prva godina bila je ispunjena golemim poteškoćama, bila je gotovo bez prihoda, molila je za hranu i potrepštine, boreći se s usamljenošću, sumnjama, ali i iskušenjem da li da nastavi trnovitim putem ili da se ipak vrati u sigurnost samostana. No, uskoro su joj se, jedna po jedna, počele pridruživati njezine bivše učenice, a 7. listopada 1950. stiglo je i službeno priznanje - Vatikan je odobrio osnivanje nove kongregacije – Misionarki ljubavi. Po riječima Majke Tereze njihova je misija bila brinuti se za "gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjeno, nevoljeno, zanemareno u društvu, ljude koji su postali teret društvu i koje svi izbjegavaju".
600 misija u 123 zemlje
Godine 1952., prenamijenivši napušteni hinduistički hram, Majka Tereza je otvorila svoj prvi dom za umiruće, u kom su ljudi koje je društvo odbacilo mogli skončati život okruženi ljubavlju i u skladu sa svojom vjerom. Ubrzo nakon toga osnovala je i koloniju za oboljele od gube, ‘Grad mira’ te dom za siročad. Red koji je do 1960-ih djelovao diljem Indije, počeo je privlačiti sve više novih članica, ali i sve veći broj donacija. Od 1965. počeo je djelovati u Venezueli, a zatim su uslijedile misije u Rimu, Tanzaniji i na svim kontinentima. U kasnim 1980-ima misija Majke Tereze proširila se i na komunističke zemlje, uključujući Sovjetski Savez, Kubu i njezinu rodnu Albaniju. Upravljajući hospicijima, pučkim kuhinjama, sirotištima i školama, do njezine smrti godine 1997., Misionarke ljubavi brojale su gotovo 4000 sestara s više od 600 misija u čak 123 zemlje.
Nakon što je njezin rad konačno bio prepoznat, Majci Terezi počele su pristizati brojne nagrade, uključujući i Nobelovu nagradu za mir 1979. godine, te godinu dana kasnije i najviše indijsko civilno odlikovanje Bharat Ratna. Novčani iznos Nobelove nagrade od 192.000 dolara odbila je primiti, zatraživši da se taj novac preusmjeri za pomoć siromašnima u Indiji. Godine 1990., kada je Hrvatska prolazila kroz ključne političke promjene i koračala prema neovisnosti, gradske su vlasti Zagreba upravo u Majci Terezi prepoznale osobu čiji humanitarni rad zaslužuje priznanje te joj je dodijeljena titula počasne građanke Zagreba.
Od kritika do svetosti
Ipak, uz svu nesebičnost služenja najugroženijima, promicanje dostojanstva svakog ljudskog bića i predanost humanitarnim idealima, rad Majke Tereze nije prošao bez kritika. Jedan od njezinih najglasnijih kritičara bio je novinar Christopher Hitchens koji ju je optuživao da promiče "kult patnje" umjesto da tu patnju ublažava. Tvrdio je da su uvjeti u njezinim hospicijima loši, bez adekvatne medicinske skrbi i analgetika. Kritizirana je i zbog svog beskompromisnog i nepokolebljivog stava protiv pobačaja i kontracepcije, koje je smatrala neprihvatljivima, kako iz religijskih, tako i iz moralnih razloga. No, iako su bili u skladu s katoličkim naukom, ti su njezini stavovi o svetosti života, od začeća pa do prirodne smrti, bili kritizirani kao rigidni i nedovoljno osjetljivi na okolnosti, od onih medicinskih pa do socijalnih.
Na meti kritika Majka Tereza našla se i zbog primanja velikih donacija iz upitnih izvora i od kontroverznih figura, uključujući političare optužene za korupciju, diktatore, poput predsjednika Haitija Jeana-Claudea Duvaliera i kontroverznog američkog financijera, Charlesa Keatinga, koji je bio optužen za prijevaru, reketiranje i zavjeru. To je otvorilo važno pitanje o etičnost prihvaćanja donacija, bez obzira na njihovo podrijetlo, te pokrenulo rasprave o tome treba li humanitarna organizacija ipak biti selektivnija kada je riječ o izboru donatora, kako bi očuvala svoj moralni integritet. Ipak, najtežu borbu Majka Tereza nije vodila s kritičarima svojih misli i djela. One najdublje borbe odvijale su se u njezinoj nutrini. Potvrdila su to pisma objavljena nakon njezine smrti koja su otkrila da je gotovo 50 godina proživljavala duboku, duhovnu krizu, osjećaj praznine i odvojenosti od Boga, što je opisala kao "tamnu noć duše".
Unatoč narušenom zdravlju, srčanim problemima i ugrađenom pacemakeru, Majka Tereza nastavila je voditi svoju kongregaciju sve do ožujka 1997., kada je odstupila s dužnosti. Samo šest mjeseci kasnije, 5. rujna te godine, preminula je u Kalkuti. Zbog neizbrisivog traga koji je ostavila u povijesti zemlje, indijska joj je vlada priredila sprovod sa svim državničkim počastima. Bilo je to službeno priznanje da je jedna strankinja, žena albanskog podrijetla, postala važan dio indijske duhovne i humanitarne baštine. Grob Majke Tereze u kući Misionarki ljubavi postao je mjesto hodočašća, a nešto manje od dvije godine nakon njezine smrti, papa Ivan Pavao II. dopustio je otvaranje Kauze, čime je službeno počelo pokretanja postupka za njezinu kanonizaciju. Taj je proces zahtijevao dokazivanje čuda. Prvo priznato čudo bilo je ozdravljenje Indijke Monice Besre od tumora. Nakon što je drugo čudo, ozdravljenje Brazilca s multiplim tumorima na mozgu, 2015. godine priznao papa Franjo, put prema svetosti bio je otvoren. Već sljedeće godine, 4. rujna 2016., pred desecima tisuća vjernika na Trgu svetog Petra u Vatikanu papa Franjo je Majku Terezu proglasio sveticom. Nasljeđe svete Terezije iz Kalkute ostalo je trajno sažeto u njenim riječima: "Krvlju sam Albanka, državljanstvom Indijka, vjerom katolkinja, pozivom pripadam svijetu, a srcem u potpunosti pripadam Srcu Isusovu!".
Otvori KEKS Pay
