U uskom poimanju svijeta i tunelskom vidu, koji fokus stavlja samo na domaće teme, posebice ako su povezane sa susjedima, gubi se velika slika. Od osamostaljenja Hrvatske i Slovenije te dvije države nisu mogle “utvrditi” granicu, koja se ispolitizirala i instrumentalizirala kad je postala sredstvo ucjene Slovenije, počevši od blokiranja hrvatskih pregovora, preko ratifikacije pristupnog ugovora s EU, do prijetnji oko moguće blokade Schengena.
Neutvrđene granice nisu specifikum ni Hrvatske ni Slovenije, ni BiH ni Srbije – država koje su se nakon raspada Jugoslavije našle u svojim državnim granicama oko kojih se ne slažu uvijek. Primjera za to ima diljem Europe. Države ratuju, zauzimaju teritorije, potpisuju primirja. Neke se raspadaju, druge nastaju. Tokovi rijeka se pomiču. Granice jesu važne i imaju sigurnosnu, identitetsku i političku vrijednost, ali od toga je važnije kako države i državnici prilaze toj temi. Važnije je da život s obje strane neke granične linije ne pati, da ljudi žive i rade neometano, da se ekonomija razvija. Jer neutvrđene granice postaju problem samo kad ih se koristi u političke svrhe. I krivo je reći da Hrvatska nema riješene granice – onu sa Slovenijom, primjerice, regulira Sporazum o prekograničnom prometu koji na terenu uređuje sve bitne elemente i omogućava normalan život.
Podijeljena odgovornost
Naš problem Savudrijske vale ili Piranskog zaljeva vrlo je sličan onome u zaljevu Dollart, kako ga zovu Nijemci, a Nizozemci Dollard, u Sjevernom moru. Granica u području ušća rijeke Ems nije do dandanas potpuno riješena. No ta činjenica nije sprečavala i ne sprečava normalan život – pitanje plovidbe i pristupa lukama u ušću Emsa riješeno je ugovorom iz 1960. Kad su se uzburkale strasti ribara nakon što je njemačka energetska kompanija EWE u Dollartu sagradila Riffgat, off-shore postrojenja vjetrenjača, politika je ekspresno zaustavila problem: sastali su se njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier i nizozemski kolega Bert Koenders te, uz čašu šampanjca, potpisali sporazum da će granica ostati neodređena i da će obje države dijeliti odgovornost za to područje.
Španjolska je jedna od država s najvećim brojem otvorenih pitanja granice. Posebna je priča spor između Ujedinjenog Kraljevstva i Španjolske u vezi s posebnim položajem Gibraltara, no ta država ima problema i s Portugalom. Na estuarij rijeke Guadiane, prirodne granice, nanosi se velika količina pijeska, mijenja se prirodni oblik obale pa je vrlo teško utvrditi granicu. No Španjolska i Portugal problem rješavaju potpisujući sporazume koji se produžuju svakih šest mjeseci. Druga sporna točka je grad i općina Olivenza na lijevoj, španjolskoj strani rijeke Gradiane. Portugal polaže pravo na nju, pozivajući se na Bečki ugovor iz 1815. kojim se Španjolska obvezala vratiti Olivenzu Portugalu. Gradom upravlja Španjolska, a stanje je “zamrznuto”. Problem je i granica isključivog gospodarskog pojasa kod portugalskog otočja Salvajes između španjolskih Kanarskih otoka i portugalske Madeire. Iako je između dvije države 1976. potpisan sporazum o razgraničenju i granicama epikontinentalnog pojasa, on nije i ratificiran. Stanje dijelom podsjeća na stanje na granici Hrvatske i BiH – granica je utvrđena, sporazum o granici su 1999. potpisali predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, no on nije ratificiran u Hrvatskom saboru. Madrid se spori i s Kanadom i Francuskom oko granica isključivog gospodarskog pojasa, odnosno španjolske ribolovne zone i francuskog ekološkog pojasa čija se područja poklapaju.
Na jugoistočnom rubu Europe najdulju povijest ima spor o razgraničenju između Grčke i Turske u prostoru Egejskog mora koji je bio upućen na rješavanje pred Međunarodni sud u Haagu 1976., i koji zbog nenadležnosti nije o njemu odlučivao. Države se spore i oko dvaju otoka – Imije i Kardaka.
Pariški sporazum pravo čudo
Rješavanje razgraničenja na međunarodnim sudovima ili pak na ad hoc arbitražnim sudovima model je kojem su pribjegle mnoge europske države. Do tada su i bez odluke suda ili dogovora funkcionirale bez utvrđene cijele granične crte. Tako je Međunarodni sud u Haagu riješio spor o razgraničenju pojasa u Sjevernom moru između Njemačke i Danske i Njemačke i Nizozemske 1969., dok je o razgraničenju na moru između Danske i Norveške u području između Grenlanda i otoka Jan Mayen presudio tek 1993. Spor o granici epikontinentalnog pojasa između Ujedinjenog Kraljevstva te Sjeverne Irske i Republike Francuske 1977. donio je arbitražni sud.
Belgija i Nizozemska same su 1993. potpisale Konvenciju o modifikaciji granice u kanalu Terneuzen u Gendu. Nizozemska je s Belgijom 1996. sklopila Ugovor o razgraničenju u teritorijalnom moru i epikontinentalnom pojasu. Francuska i Luksemburg su 2004. potpisali sporazum o razmjeni dijela teritorija, dok su Poljska i Češka 2002. utvrdile granicu i napravile manje izmjene granične crte, dok je jedno sporno područje još ostalo – ono u blizini češkog grada Vidnave. Granica Slovačke i Mađarske na Dunavu riješena je pred Međunarodnim sudom u Haagu 1997.
Neke sporne granične točke u EU riješene su na kreativan način. Granica kod austrijskog gradića Jungholza primjer je „četveromeđe“ jer se četiri granice koje pripadaju dvjema državama, Austriji i Njemačkoj, sastaju u jednoj točki – ta je točka vrh Sorgschrofen pa je tako u Jungholz moguće ući samo iz Njemačke. Drugi je slučaj gradića Baarle-Nassau. Podijeljen je u dvije općine: Baarle-Hertog (Belgija) i Baarle-Nasau (Nizozemska). Područje Baarle-Hertoga sastoji se od 20 belgijskih eksklava u nizozemskom Baarle-Nassau, dok dijelovi općine Baarle-Nassau čine nizozemske eksklave u belgijskom Baarle-Hertogu.
Da su neutvrđene granice problem, kako tvrdi i ponaša se Slovenija, Francuska bi, primjerice, s pozicije senioriteta, 1986. stavila veto na španjolsko pridruživanje Uniji. Danska bi 2004. blokirala Poljsku, a Velika Britanija 1973. europski put Irske. Pravo je čudo što je šest država – Belgija, Francuska, Njemačka (tada Zapadna), Italija, Luksemburg i Nizozemska – još 1951. uopće potpisalo Pariški ugovor. Da je granični spor bio instrumentaliziran kao politički problem, za istim stolom tada ne bi sjedile Belgija i Nizozemska, ne bi ni Francuska ni Luksemburg, ali ni Nizozemska i Njemačka, sve tada opterećene bilateralnim problemima granica, od kojih neke ni danas nisu riješene. Da su nedefinirane granice same po sebi toliko problematične, u Europi bi i danas bjesnili ratovi i neprijateljstva, a EU ne bi postojao.
VIDEO Hrvatska vodi granični spor sa Slovenijom zbog Piranskog zaljeva
Ne treba uopće nabrajati neriješena granična pitanja - u kontekstu HR vs SLO je temeljni problem što je SLO sa svojim aspiracijama ispred Umaga, a HR inzistira na crti sredine u međunarodnom zaljevu - uostalom, crtom sredine počinje SLO teritorijalno more na međi s Italijom. Znači, oni traže po prvi put u povijesti da se ispred teritorija jedne države prostire more druge države - a što nije do sada bilo moguće po pravu mora i međunarodnom pravu nego je tamo temeljni postulat pripadnosti mora kopnu, dakle tko ima ingerenciju nad kopnom ima i pravo na more ispred te obale (do 6 nm nekoć, danas do 12 nm). Ukratko, budimo realni i tražimo nemoguće... Tko meni ne vjeruje da je tako, eno nedavna izjava Rupela da SLO po "klasičnom" međunarodnom pravu nema izlaz na otvoreno more - i zato su krenuli u niz ucjena i kao što spomenuti Rupel istrkeljao 2007. na nekom diplomatskom party u Ljubljani: arbitre bomo napili, najedli in €€€€€€ šele potem bodo Hrvati ugotovili kje bo potekala meja. I bi baš tako kasnije, in whiskey veritas!