Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Ne preskačimo Veliku subotu, shvaćajući je učvršćujemo vjeru

Uvijek je istinska ljubav nešto paradoksalno, kao što je i vjera u uskrsnuće nešto neshvatljivo, nepojmljivo. Dosljedan kršćanin, istinski Isusov učenik uvijek živi život u paradoksu, trudi se, dakle, vlastitim primjerom pokazati da život ima zadnju riječ, a ne smrt.
03. travnja 2021. u 11:45 1 komentara 1652 prikaza
Uskrs misa
Foto: Miranda Cikotic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Na upit uredništva novina koje držite u rukama (ili čitate putem elektroničkih medija) da za ovogodišnju svetkovinu Uskrsa napišem prigodni tekst, rado sam se odazvao. Nije mi trebalo puno da postanem svjestan kako je riječ o daleko zahtjevnijem poslu nego što mi se to učinilo u prvi mah. U čemu je problem? Pretpostavljam da su odgovorni urednici pošli od pretpostavke da imam neko iskustvo ili čak znanje pisanja takvih i sličnih tekstova te su mislili da bih to isto mogao učiniti i za ovaj dnevni list. I baš je u tome problem! Zašto? Svatko tko polazi od pretpostavke iskustva i znanja u kontekstu pisanja o Uskrsu, teološki preciznije rečeno, o uskrsnuću, taj je u nemaloj zabludi.

DANAS DARUJEMO MOLITVENIK Psiholozi objašnjavaju kako molitva utječe na pojedinca: Može biti obrana ili bijeg od problema

U toj zamci posebice se znaju naći mnogi propovjednici (ne samo) na Uskrs. Naime, svake godine sam iznova zatečen (razočaran, pa i tužan!) s kakvom lakoćom i s kojom lakomislenošću nas se obasipa pobožnim uskrsnim frazama s oltara, TV ekrana, drugih medija ili kroz pastirska pisma. Uglavnom je to predvidljiv govor, pokatkad i krasnoslovne floskule i nagovaranja da vjerujemo. Prisutno je čak i moraliziranje uskrsne poruke, nažalost. Formalno promatrano uglavnom je sve to točno što nam se podastire u tim i takvim pridikama. Međutim, međutim... Opet se pitam. Jesmo li, pogotovo mi tzv. profesionalni propovjednici, stvarno zaboravili da propovijedanje nije nagovaranje. Da navještaj Radosne vijesti nije činovnički posao koji treba korektno ili čak dopadljivo odraditi. Temeljna uskrsna poruka za nas vjernike, dakle vjera u uskrsnuće, nije samo neka dogma i naučavanje. Povrh toga ona je i život, aktivno življenje sadržaja Radosne vijesti.

Tek ako sam uskrsno vjerovanje preveo u svoj sasvim konkretni život, smijem ga, zapravo sposoban sam ga verbalizirati, podijeliti s drugima – a kod rijetkih to uspijevamo prepoznati. Naime, autentična propovijed jest kompetentno tumačenje Riječi Božje. Ali bez svjedočanstva vjere dotičnog propovjednika, ta i takva homilija vrlo brzo prometne se u dociranje svisoka. Stoga, propovijed koja nije prožeta vlastitim svjedočanstvom vjere olako može postati ideologija. A štete znaju biti višestruke. Pri tome strada najprije stvarni sadržaj Uskrsa. Naime, “odrađivanjem posla” događa se banaliziranje uskrsne poruke! Sukladno tome ništa bolje ne prođu ni sugovornici, slušatelji ili čitatelji, jer ih se ne uzima ozbiljno, indirektno ih se proganja. Sve skupa pak ima za posljedicu zaziranje od takvog tobožnjeg transcendentnog sadržaja, te u konačnici pospješuje odmak od Boga. Stoga ne čudi zapažanje da su današnji vjernici uglavnom ljudi Velikog četvrtka i Velikog petka. Sve to ima za dalekosežnu posljedicu da se u svetom trodnevlju, triduum paschale (kojemu uz navedene dane pripada i Velika subota), događa sve zamjetnija unutarnja osobna distanca i otpor prema stvarnom sadržaju Uskrsa.

ODLUKA USTAVNOG SUDA Predsjednik Milanović upozoren da brine o stabilnosti

Tako tzv. običnom vjerniku, kao i onom koji to nije, u kontekstu teme uskrsnuća preostaje druženje s onim što je vidljivo, opipljivo i dopadljivo – dakle, običaji, tradicije i svekoliki uskrsni rituali. Kod nas tako dinamična i kreativna pasionska baština opslužuje izgleda stanovite emocionalne potrebe Velikog tjedna, te oduševljeni njezinim umjetničkim i emocionalnim izričajem, gotovo ganuti, opraštamo propovjednicima odsutnost autentičnog navještaja središnje uskrsne poruke. Kako onda doći do vjere u uskrsnuće? Oh, kad bih znao detaljan odgovor na to pitanje, odmah biste trebali prestati čitati ove retke. U jedno sam zacijelo siguran: nemojmo preskakati Veliku subotu! Zašto i kako je Velika subota bitna za hod do Uskrsa, pa možda i do utemeljenije, čvršće vjere u uskrsnuće? – ne samo ono Isusovo nego i naše uskrsnuće, osobno otkupljenje i život vječni. Osobno, nastojim zazirati od velikih riječi i snažnih tvrdnji u svojoj vjeri i o svojoj vjeri. Takvo nešto uglavnom priječi put osobnom razmišljanju da se razvije, prodre kreativnim pitanjima do zapuštenih mjesta našeg srca i uma. Upravo zato volim Veliku subotu jer je jednostavna, neprimjetna i neznatna, stoga zapravo “Mala subota”. To je jedini dan u godini kad nema mise, dan liturgijske tišine, dan kad se u crkvi ništa ne događa. To je vrijeme posvemašnje odsutnosti i ogoljelosti od svakog kiča, kako predmetnog tako i onog verbalnog svaštarenja. Sve je stalo, utihnulo. Na neki način, i Bog je odsutan.

Prepušteni smo samima sebi. Budući da ta i takva “Mala subota” nije događaj, ona pak ne smije postati ni pasivno čekanje. U kontekstu zbunjenosti učenika nakon Velikog petka (što je imalo za posljedicu osjećaj “bogoodsutnosti” i “bogoostavljenosti”), i s druge strane samoća i bezizglednost pred našim umiranjima i smrtima (ne samo kod onih pogođenih aktualnom pandemijom), objektivno gledajući sve to stvara plodno tlo za beznađe i letargiju, kao i za držanje odlučiti se “nastaviti živjeti po starome” (poput Isusovih učenika nakon Velikog petka), kao da se ništa nije promijenilo. Daljnja opasnost jednog takvog stava aktivne pasivnosti sastoji se u tome da postajemo skloni površnim utjehama. Tako dolazimo u začarani krug, kojega je plod život bez nade, bez eshatološke (uskrsne) perspektive. Kako dalje? Kako izbjeći nesnalaženje ili čak depresivno (vjerničko) ponašanje naočigled najevidentnije činjenice života, smrti? Odnosno kako imati udjela u nevjerojatnoj i doslovce neshvatljivoj stvarnosti da je nakon smrti uopće išta moguće, uskrsnuće, čak i novi život? U prvom redu nam je naočigled smrti (pogotovo nama vjernicima!) potreban otklon od samosažalijevanja – u stilu “mi smo mislili”, “mi smo željeli”, “mi smo molili”, “mi smo očekivali, nadali se” (tako su razmišljali i učenici u hodu za Emaus). Ako se, dakle, barem potrudimo distancirati od svojih predodžbi što i kako bi nešto trebalo biti, onda ćemo prestati pričati tek da bi se nešto reklo. Jer ako se o čemu nema što suvislo reći, o tome treba šutjeti. A o uskrsnuću se ne može tek tako govoriti.

Željko Horvatović Tko je novi predsjednik Visokog kaznenog suda: Sudio je Glavašu, Guciću, Rončeviću...

Da bismo prispjeli barem do naznake ili tračka uskrsnog jutra, zaroniti nam je u tišinu, pa i u prazninu Velike subote. Priznati nemoć, prihvatiti ostavljenost, a ne odmah s nekim ishitrenim rješenjima nagovarati drugoga (pa i sebe!) na vjeru u uskrsnuće. Ako smo uspjeli učiniti taj, ne samo prvi korak, nego i posvemašnji iskorak iz ukopanosti u postojeću situaciju kroz krive utjehe, onda smo aktivno počeli dokidati naše sljepilo i nesposobnost za novi pogled. Kad pak to naše putovanje u potrazi za održivim uporištem za vjeru u uskrsnuće oplemenimo, dopustite mi da ga tako nazovem, uskrsnim okom, novim obazrivim uskrsnim pogledom, onda se otvaraju nova obzorja. Vrlo brzo će nada dobiti mjesto za stolom našeg života, unatoč svakodnevnom Velikom petku oko nas. Da bi to uopće bilo moguće, trebamo ispuniti jedan “mali” preduvjet: početi konačno raditi na skidanju okova zatočeništva u kategorijama vremena i prostora. Velika, prevelika, u prvi mah nemoguća zadaća. Slažem se. No, to je non plus ultra za ikakvu čežnju, a kamoli za vjeru u život vječni. Da je to moguće imamo bezbroj dokaza oko nas, upravo u nesebično prakticiranoj ljubavi. Za nas vjernike kršćane krajnji uzor je ljubav razapeta na križu, čije je zadnje djelo bilo praštanje, što je ljudskim očima promatrano paradoksalan čin ljubavi.

Uvijek je istinska ljubav nešto paradoksalno, kao što je i vjera u uskrsnuće nešto neshvatljivo, nepojmljivo. Dosljedan kršćanin, istinski Isusov učenik uvijek živi život u paradoksu, trudi se, dakle, vlastitim primjerom pokazati da život ima zadnju riječ, a ne smrt. Kao što vidite, poštovani čitatelji, hod do Uskrsloga, put do osobne vjere u uskrsnuće je jako zahtjevan, naporno je to putovanje, zapravo pustolovina. Nije to nipošto, kao što bi možda netko s pravom mogao pomisliti nakon prethodno pročitanoga, isključivo intelektualni posao, čemu bi bili vični samo neki, posebice oni teološki obrazovaniji ili oni intelektualno nadareniji. Ne, ne slažem se! Nije to ni pitanje ili vjeruješ ili ne vjeruješ, ili si nadaren za vjeru ili nisi. Prebrzi, zapravo prejeftini bi to bili odgovori, uglavnom proizvod površnosti i ništa manje lijenosti – zapravo nastali sužavanjem svog pogleda samo na ono vidljivo i ono osjetilno. Kad bismo se tako odnosili prema čudu dosljedno življene ljubavi u našem svijetu, onda bismo je zapravo počeli negirati, smisao života postala bi misaona imenica, a svijet jedna jedincata pustinja, ruševina.

Najkomotnije bi bilo odustati, oprostiti se od teme vjere u život poslije ovog života (uskrsnuće), spustiti zastor pitanjima i zaključiti diskusiju usklikom “nemoguća misija”! Zapravo se slično ponašaju i oni koji nakon Velikog petka odmah, doslovce u istom dahu, pušu u trublje uskrsnog Aleluja. Bilo kako bilo, ljubav, nada, pa tako i vjera u uskrsnuće su ponude, koje se ne mogu naručiti iz udobnog naslonjača života za ukrašavanje svakodnevice. Sve to traži nas, čeka naš angažman da bi moglo zaživjeti. Slobodni smo ljudi, na nama je da se odlučimo.

Kako god se odlučimo, poštovani čitatelji, želim podsjetiti u kontekstu svetkovine Uskrsa: vjerovati u uskrsnuće je nešto radikalno! Nije to, malo hoću pa malo ipak neću. Malo bih vjerovao, a ne bih opet želio baviti se prolaznošću života ili čak, Bože sačuvaj, temom smrti, ta ona će ionako doći. Svi mi to dobro znamo, kojim god putem krenemo, moramo biti spremni platiti cijenu svoga putovanja. Premda nisam namjeravao da ovaj tekst bude propovijed nego otvoreno razmišljanje, dopustite mi na kraju zaključiti, pače potaknuti vas (a i sebe!): nemojmo živjeti život ispod svojih mogućnosti. Više je moguće, ne samo za one koji istinski vjeruju. U tom smislu, želim završiti prvom rečenicom Uskrslog Gospodina: “Ne bojte se!”.

 

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

Tokio: Vaterpolo, Hrvatska - Srbija
REAKCIJE SUSJEDA
Pogledajte što pišu srpski mediji nakon poraza od Hrvatske i kako su prihvatili naš trijumf
d
OBLJETNICA
DignetSoftware proslavio jedanaest godina uspješnog rada