U jednom bivšem gradu ove bivše države život si je oduzela djevojčica. Prekrasno ime više od desetljeća zatezano omčom tame, pritisaka, tjeskobe i strahova postalo je vječnost i prije negoli je dobilo pravu priliku u izazovu neponovljivosti. Otkako sam čuo tu vijest, red suza i red bijesa ne prestaje tutnjati mojim licem. Moram li objašnjavati tugu koja se kondenzirala nad mladosti koja ni to još nije stigla biti a već joj je ovaj svijet postao toliko nepodnošljiv da ga je svojevoljno i rezolutno odlučila napustiti. A bijesa zbog toga što smo očito mi svi, kao najbliža okolina i kao društvo, doveli u bezizlazje duh spreman da svoju hrabrost pokaže ne žrtvujući nikog drugog do sebe samog.