Zatekla sam se nedavno na koncertu Starih pizda i Savršenih marginalaca, ironično poznatijih kao novi KUD Idijoti i staro Hladno pivo, u zagrebačkoj Tvornici kulture. Dolazeći tamo bez mnogo očekivanja, osim da pozdravim prijatelje koji nastupaju i možda se ponovno nasekiram zbog gorostasa u prvim redovima pred binom, nasmijala sam se uvidjevši da sam među najmlađima u publici.
Punk možda nije mrtav, ali je gadno ostario, shvatila sam gledajući propale pijance i obiteljske ljude, kao i one koji ganutljivom upornošću pokušavaju pomiriti ta dva identiteta, kako čekaju još jednom uživo čuti pjesme svoje mladosti. Prosjek godina bio nam je debelo iznad 40.
– Zvala je 1997., traži da joj vratimo njen koncertni repertoar – prokomentirao je moj prijatelj Lale znajući da iste večeri u zagrebačkoj Areni nastupa i šokantno trijezni Goran Bare.
Uoči početka koncerta s ljudima koji su bili u Areni razmjenjivala sam fotografije uređenih barskih stolova na mjestima gdje bi se trebala tiskati publika i zbijala šale na račun ocvalih pankera i rokera, kako na pozornici tako i u publici.
A onda je krenulo. S prvim taktovima pjesama KUD Idijota, a pogotovo onima Hladnog piva, čaše mlakog piva poletjele su u zrak, ljudi su se krenuli bacati jedni po drugima, refreni su se urlikali uglas, energija je bila baš kao i one devedeset sedme, uz dodatak sijedih dlaka, sve većih pivskih trbuha i pokojeg zbunjenog djeteta koje roditelji nisu imali kome ostaviti.
Koliko god smiješno bilo slušati nas kako na zalasku 2023. pjevamo “Fur immer punk/Forever young”, moj se cinizam istopio i prepustio mjesto dobro poznatom, toplom ritualu čopora.
I baš u tom trenutku prepuštanja kraj sebe sam ugledala Azru, vršnjakinju koju je čitava nacija upoznala zbog njenog zatočeništva u Zambiji. Ona iscrpljena, uplašena žena s fotografija koje su mjesecima kružile našim medijskim prostorom smijala se i skakala kao da ponovno ima 15, a pozornicom je, u naponu snage, dominirao Zoran, njezin suprug i otac nedavno posvojene djevojčice.
Slučaj će htjeti da sam samo dva dana ranije bila u Ritmu grada na Trgu bana Jelačića, gdje su moji prijatelji i još jedni roditelji iz afere Zambija, Noah i Ivona, nasmijani i napokon mirni primali nagradu koju svake godine dodjeljuje hrvatska queer zajednica, a potom smo do jutra plesali uz dvije Petre, DJ-ice jedne sasvim nove aktivističke i muzičke generacije.
Gledajući jedne, a ubrzo potom i druge, pomislila sam: možda život i nije bezizlazno sranje.
Ne govorim to samo jer su ti meni poznati parovi dobili još jednu priliku za novi stari život, nego svjesna da to nakon dugo vremena vrijedi i za našu širu društvenu, pa ako hoćete i glazbenu scenu.
One iste večeri u kojoj smo ignorirali išijase i kolektivno se zavaravali da možemo skakati s pozornice bez posljedica, moji nešto mlađi prijatelji ostavili su grla na koncertu slovenske treperice Senidah u Močvari, klubu moje pankerske mladosti.
Nakon dugog perioda isključivosti, zahvaljujući neopterećenosti novijih generacija u našim klubovima danas ima podjednako mjesta za eksperimentalnu glazbu, balkanske drag kraljice i Designericu koji klince mlati patikom po glavi, Arenu uspješno pune i Aleksandra Prijović i Bare, top listama vladaju treperi čija mi mizoginija nije mila, ali i meni sjajni novi bendovi kao što su Klinika Denisa Kataneca i IDEM.
Sva ta imena naoko su nespojiva, ali baš u tome je stvar: ako u našim javnim prostorima ima mjesta za sve, za našu državicu ima neke nade.
I zato sretna nam svima 2024. i vidimo se na nekom od budućih koncerata.•
Nakon dugog perioda isključivosti, u našim klubovima ima mjesta za eksperimentalnu glazbu, balkanske drag kraljice i Designericu, koji klince mlati patikom po glavi, a Arenu uspješno pune i Aleksandra Prijović i Bare. Ta imena naoko su nespojiva, ali ako u našim javnim prostorima ima mjesta za sve, za našu državicu ima neke nade
