Ne daj ti, Bože, ni toga da tvoja nevolja svijetu bude veselje, zabava i utjeha. A u svakom je selu, u svakom neboderu, sokaku i mahali, bio makar po jedan takav čije bi se stradanje pomno pratilo, uz kojeg bi se odrastalo, bolovalo i umiralo, i na kojeg bi se pokazivalo kad god bi kome u kući bilo teško. On bi se pojavljivao kao živo upozorenje što sve može biti ako nastaviš tako. Dok bi ga gledao kako neke puste praznične nedjelje posrće niz ulicu s aktntašnom pod rukom i usput pridržava fasade da ne popadaju po pločnicima, sve bi ti najednom bilo lakše.