Da je povijest hrvatskog novinarstva Mihaila Ostrovidova Mikija, snimatelja koji je u 87. godini 30. studenoga umro u Zagrebu, zapamtila samo kao jednog od osnivača Televizije Zagreb i kao snimatelja koji je s novinarom Mladenom Delićem 1957. ostvario prvi izravni televizijski prijenos sa stadiona u Maksimiru, bilo bi dovoljno. Međutim, Miki je bio mnogo više od toga. Činjenice da je u karijeri snimio više od 20.000 televizijskih priloga, da je kao filmski snimatelj radio na 15-ak nagrađivanih filmova, da je snimao po cijelom svijetu, izvještavao o rušenju Berlinskog zida, političkim krizama u Nikaragvi, Poljskoj, da je u Domovinskom ratu radio za CNN kao ratni reporter, svjedoče o njegovoj impresivnoj karijeri.
Međutim, iza svih tih dojmljivih podataka krije se ono po čemu je Mihail Ostrovidov, za prijatelje Miki, bio drukčiji od svih, a to je njegova strast koju je njegovao prema poslu koji je radio, nesebično je prenoseći na generacije mladih kolega koji su uz njega imali što naučiti i o poslu i o životu. Raditi uz Mikija bio je privilegij. Posao je doživljavao kao obrazovnu misiju, objašnjavajući nadugo i naširoko svima koji su ga htjeli slušati kako je televizija prije svega slika, koja je važnija od tisuću riječi. Apolitičan, profesionalan, uvijek dotjeran, visok i upečatljiv, mladim je kolegama tumačio kako i najbanalnijem novinarskom zadatku moraju pristupiti kao da se radi o intervjuu s predsjednikom države. Bio je svjestan važnosti priloga koji ostaje kao dokument jednog vremena i da banalna reportaža s tržnice za trideset godina može više ispričati o vremenu u kojem je snimana nego neki politički izvještaj.
U novinarstvo je ušao 1949. kao asistent snimatelja filmskih žurnala, a kao fotograf i reporter radio je, između ostalog, u Vjesniku i Vjesniku u srijedu.
Vitalan do pozne životne dobi, snimao je i u osmom životnom desetljeću.
Bio je čovjek koji je pratio tehnološke trendove. Odlazak u mirovinu 1991. doživio je samo kao novu fazu u karijeri. Počeo je raditi kao freelancer za mnoge domaće i strane televizijske kuće. Među prvima je velike, masivne kamere zamijenio novim malim kamerama, koje su se stidljivo pojavile 90-ih, uvodeći nas u doba kada se i filmovi mogu snimati mobilnim uređajima.
Miki je promjene dočekao spreman, koračajući ispred svog vremena, dok su ga mlađi kolege u čudu gledale.
Mnogi mladi novinari 90-ih i 2000-ih nisu imali pojma da rade uz čovjeka koji je često snimao brojne svjetski poznate ličnosti, koji je s Angelom Miladinovim i Sašom Zalepuginom 1968. snimajući dokumentarne reportaže o predsjedničkim izborima u SAD-u sa svakim od kandidata proveo po nekoliko dana, uključujući kasnije pobjednika Richarda Nixona, što je u današnje vrijeme nezamislivo. Iako u dobi kada su njegovi vršnjaci uživali u umirovljeničkim danima, hodajuća enciklopedija televizijskog novinarstva Mihail Ostrovidov snimao je po nekoliko priča dnevno, neumorno prelazeći stotine kilometara automobilom, svojim primjerom svjedočeći mladim kolegama što je to zapravo novinarski profesionalizam.
Mihail Ostrovidov dobitnik je nagrade Otokar Keršovani za životno djelo. Međutim, njegovo pravo životno djelo ostalo je u televizijskoj arhivi, na filmskim vrpcama, kazetama i karticama. Ondje je na tisuće sati materijala koje je snimio sin ruskih emigranata i intelektualaca, čovjek uz čiji su stativ stasale generacije novinara, a čiji su kadrovi ostali u kolektivnom pamćenju gledatelja svih generacija. Upravo zato, zbog nevjerojatne energije, ljubavi i strasti koje je ulagao u svoj posao, Miki će ostati u vječnom sjećanju svih koji su imali privilegij raditi s njim i gledati njegove slike.
>> Pogledajte kratki dokumentarni film 'In memoriam Ani Lendvaj'
Bilo je lijepo raditi s njim.....a imao je i drugih interesnih sfera osim struke snimatelja .....enciklopedija na nogama