Pedeset godina nakon premijere jednog od najvoljenijih hrvatskih dječjih filmova, "Vlak u snijegu" ponovno se vraća u Bjelovar, grad u kojem je započeo njegov veliki put prema generacijama gledatelja. Obljetnica će biti obilježena u srijedu, 10. lipnja, na Željezničkom kolodvoru Bjelovar, programom pod nazivom "Vlak koji povezuje generacije". Posjetitelje očekuju dječje radionice, glazbeni nastupi, projekcija biografskog filma o Mati Lovraku "Vlak riječi", otvorenje izložbe Državnog arhiva u Bjelovaru "Kad se male ruke slože, sve se može", scena "Svadba"; u izvedbi učenika OŠ Veliko Trojstvo, razgovor s glumcima te, na kraju večeri, inkluzivna projekcija filma "Vlak u snijegu" s titlom i prijevodom na hrvatski znakovni jezik.
Ravnateljica Kulturnog centra "Mato Lovrak" Zvjezdana Galkowski ističe kako je upravo Bjelovar prirodno mjesto za početak obilježavanja velike filmske obljetnice. - Premijera filma bila je u Bjelovaru i zato je prvo događanje ovdje. Ponovno ćemo prikazati film "Vlak u snijegu", ovaj put s prijevodom na znakovni jezik i titlovima, tako da možemo reći da je riječ o inkluzivnom izdanju – kaže Galkowski.
No, koliko god program bio bogat, najviše emocija zasigurno će probuditi susret s onima koji su prije pola stoljeća bili djeca pred kamerama, a danas čuvaju uspomene na snimanje koje im je obilježilo život. Među njima je i Gordana Inkret Subotičanec, djevojčica koju generacije pamte kao Dragu. - "Vlak u snijegu" je bezvremenski jer širi dobrotu i poruku da dobro pobjeđuje. Djeca bi trebala učiti da jedni drugima pomažu, a ne da se ismijavaju ili maltretiraju. Zato je dobro da dođu, da vide kako su djeca u filmu sve teškoće prevladala zajedništvom, slogom i dobrotom – govori Gordana.
Film je, kaže, nastao iz dječje igre. I baš zato možda i danas djeluje tako iskreno. Nije bilo velikih poza, nije bilo glumatanja ni svijesti o slavi. – Nama je to zaista bila samo igra. Snimali smo svoje scene, pa smo se na livadama igrali. Znali smo se zamazati pa su nas opominjali da ne smijemo prljati kostime. Ali sve u svemu, bio je to prekrasan doživljaj za dijete – prisjeća se.
Kada se film snimao, imala je devet godina. Danas kaže da bi, kada bi joj netko ponovno ponudio takvo iskustvo u toj dobi, opet uživala jednako. Snimanje je trajalo dugo, bilo je zahtjevnih scena, a neke su se radile u uvjetima koji djeci nisu bili nimalo jednostavni. Posebno pamti noćna snimanja u tiskari. – Tiskara je po danu morala raditi pa smo sve scene u tiskari snimali noću. A bilo je hladno. Ta zima bila je jedna od gorih, hladna i suha. I danas se sjećam kako nam je bilo hladno kad se hladnoća spustila sa Sljemena, naježim se. A mi tanko obučeni, suknje nisu bile debele – govori.
Među najpoznatijim dogodovštinama sa snimanja ostala je scena šamara koji Draga daje Peri na svadbi. Gordana se i danas smije dok se prisjeća koliko joj je bilo teško ozbiljno udariti kolegu Željka Malčića. - Prvo mi ga je bilo žao udariti, pa je režiser rekao: 'Pa dobro, možeš li ti njega malo jače?'; Ja kažem da mi ga je žao. Onda sam ga drugi put udarila malo jače, a treći put, kad mi je stvarno bilo dosta ponavljanja, tako sam ga 'zafikiljila' da je sve puknulo. A oni kažu: 'E, to, to, idemo još jedanput'. A Željko je samo rekao: 'Dobit ćeš ti poslije snimanja – priča Gordana kroz smijeh, u šali dodajući kako joj je nesretni Pero na koncu ipak sve oprostio. Kao što su djeca, čini se, tada sve dječje nesporazume brzo zaboravljala. Snimanje je bilo posao za odrasle, ali za njih je bilo veliko zajedničko igralište. I možda se upravo zato na filmu ne vidi napor, nego život.
- Na nama se ne može vidjeti da smo glumatali. Kad danas gledam neke serije ili filmove, nekad se vidi koliko se i odrasli glumci muče. Kod nas je to bilo: ajde, idemo, ponoviš pet puta, ali posao je obavljen. I mislim da je stvarno dobro obavljen kad se film vrti 50 godina nakon prve premijere – kaže.
A premijere pamti jasno. Bjelovar, tadašnje kino Partizan, prepuna dvorana. Šibenik, gužva i veliko uzbuđenje. I Pula, koja je ostala posebna uspomena za cijeli život. - Kad smo u Puli izašli na pozornicu, publika je pljeskala deset minuta. Mislim da nijedan
dječji film nikada nije dobio takve ovacije. To se pamti cijeli život. To se dogodi jedanput i nikada više – kaže Gordana.
Jesu li se tada osjećali kao zvijezde? Danas, s odmakom od pola stoljeća, kaže da nisu. Ili barem nisu to shvaćali onako kako bi možda današnja djeca shvatila. - Nismo tada mislili da smo zvijezde. Mi smo to drugačije doživljavali. Danas djeca, kad
dobiju takvu priliku, možda malo pomisle da su odmah poskočila više. A zapravo se s tim treba živjeti normalno. Ne smije slava odmah lupiti u glavu jer se onda poslije s tim teško nose – razmišlja.
Ni kasnije u Bjelovaru, kaže, nije od toga radila veliku stvar. Grad je bio malen, ljudi su znali da je glumila, ali ona to nikada nije stavljala u prvi plan. Čak ni njezin razrednik u srednjoj školi nije znao da je baš ona u kultnom filmu utjelovila jedan od glavnih likova.
- Kad je saznao, pitao me zašto mu nisam rekla da sam glumila u filmu. Rekla sam mu da nisam smatrala da to moram naglašavati – prisjeća se.
Posebno emotivno bilo je kada bi njezina djeca gledala film. Sve bi bilo u redu do scene u kojoj je Draga bolesna. Tada bi gledanje uvijek završavalo. - Tada bi nastala panika, nisu to mogli gledati. Danas mi je drago kad se te uspomene ponovno vraćaju i kad film mogu gledati sa svojim unukama – kaže. S glumačkom ekipom ne viđa se često, ali kada se sretnu, kaže, uvijek im je drago. Vrijeme je učinilo svoje, životi su ih odveli na različite strane, neki više nisu među njima. Zato joj je posebno važno što može sudjelovati u obilježavanju 50. obljetnice.
- Meni će biti drago da djeca vide kako smo se mi nekad igrali. Ja sam možda među zadnjim generacijama koje su se igrale vani po livadama, trčale po grabama, izmišljale priče. Danas su djeca puno za kompjutorima. Neka vide da se može igrati i drugačije – kaže.
Govoreći o Mati Lovraku, ali i o hrvatskoj dječjoj književnosti i filmskoj baštini, Gordana ne skriva da joj je žao što vlastite vrijednosti često ne znamo dovoljno cijeniti.
-"Vlak u snijegu" nije ništa lošiji od Harryja Pottera ili Gospodara prstenova, samo mi ne znamo svoje prezentirati kao važno. Mato Lovrak i Ivana Brlić-Mažuranić imaju velika djela. Da ih rade strane produkcije, vidjeli bismo što bi iz toga nastalo. Trebamo imati više povjerenja u naše pisce i našu kulturu – poručuje.
I to je jedan od razloga zbog kojih je ova obljetnica važna. Ne samo da se prisjetimo filma koji smo gledali u djetinjstvu, nego da shvatimo koliko su priče koje smo naslijedili još uvijek žive. Njegova bezvremenska popularnost najbolji je dokaz da "Vlak u snijegu"; i nakon 50 godina od premijer vozi istim tračnicama. A to su tračnice dobrote, zajedništva, dječju odvažnosti i vjere da se, kada se male ruke slože, zaista može mnogo toga.
Otvori KEKS Pay
