Nikad neću biti predsjednik jer on ne mora govoriti istinu! Reče on i postade predsjednik. Je li ta tvrdnja logička noćna mora koju je svaki hrvatski homo politicus prisiljen svakodnevno živjeti? Povijesno, nema smisla preanalizirati, jer izgovorio ju je čovjek koji je zatim – već postao predsjednik. Sugerirao da je on čovjek koji je u svakom trenu kompulzivan reći istinu i ništa osim istine, iako se u međuvremenu potvrdio kao najveći lažov na hrvatskoj političkoj sceni. I najvještiji pritom.
Možemo barem priznati da nije lagao kad je govorio da predsjednik ne mora uvijek govoriti istinu. I stvarno ne treba, jer ponešto je uvijek mudrije prešutjeti, izgovoriti u rukavicama. Pravo pitanje jest smije li ta neistina biti zapravo – laž. Sastavni dio koreografiranog Touretteova sindroma. Uvijek isti niz pokreta: raširenih laktova stati pred kamere, s oba dlana zadignuti hlače u preponama, otpustiti imaginarne žuljajuće tregere, šmrknuti nosnicama te iz peta gromoglasno hraknuti – laž.
Zoki ide u ćorku, kraj priče