Inače smo izolirani, sad još i ovo – uzimajući bicikl ispod terase zatvorene birtije govori Franjo Bernardić koji se iz sela Žumberka po snijegu bio dovezao na dva kotača do sedam i pol kilometara udaljene trgovine u općinskom središtu Kostanjevcu po namirnice.
– Išao sam i u poštu – kaže prije no što će krenuti put doma, opremljen za život u doba korone rukavicama i maskom. Ista je oprema i na Ljiljani Medven koja stoji na ulazu u trgovinu i s propisane nam razdaljine govori da u dućan može ući najviše dvoje ljudi, s time da je jedan na ulazu, a drugi u trgovini.
Jedna osoba u samoizolaciji
– Jednaka pravila vrijede za sve. Jesmo mi na selu, ali ja se strogo pridržavam pravila i ne može se u trgovinu kao prije. Doduše, sada je i manje ljudi, boje se. Najviše prodajem brašno, šećer, ulje i kvasac. Ništa nije poskupjelo, niti smije – govori prodavačica.
Tik uz trgovinu, jedinu u krugu od desetak kilometara, zgrada je općine. Svjetlana Ognjanovac tu izdaje propusnice. Mario Bučar, zaposlen u komunalcu kao posipač ceste, došao je po svoju. Vrijedi mu sedam dana. Čeka i Nikola Brajković iz Jurkova Sela: – U prva dva dana bilo je 49 zahtjeva za propusnice, najviše zbog odlaska u trgovinu, ljekarnu... No četvero je potvrde tražilo da bi se mogli vratiti kući. Naime, mi ne možemo dati propusnice za kretanje onima koji nemaju pre- bivalište na Žumberku. Oni mogu dobiti samo jednodnevnu propusnicu, da se vrate kući – tumači Svjetlana Ognjanovac.
Marku Husincu i Zoranu Šariću povratak u Zagreb ne pada na pamet. Otkako je počela borba s koronom, iz metropole su se preselili u Oštrc, imaju agregat, hranu, piće... – Sve imamo – kažu. Obojica su privatni poduzetnici i posao im je sada stao: – Sta’ mi je i brod – govori Šarić, podrijetlom s otoka Ugljana, gdje se bavio i turizmom, od kojeg sada, svjestan je, teško da će išta biti.
Od snijega očišćenom cestom penjemo se prema Sošicama gdje susrećemo Miru Radić, dobrano zamotanu: – Taman sam skuhala ručak pa ga nosim mami – kaže. Naslonjen na ulazna vrata svojeg izletišta na kojem je optimistični natpis da će biti otvoren 19. trav- nja proviruje općinski načelnik Zdenko Šiljak. U sastavu općine kojoj je na čelu 30 je naseljenih mjesta, a u njima oko 550 duša.
Otkako koronavirus hara svijetom, preselilo se ovamo u svoje vikendice dvadesetak Zagrepčana: – Svaki dan imamo koordinacije, angažirali smo sve operativne snage, raspršili se po terenu, ušli u svaku kuću da svakom stanovniku podijelimo letke kako se ponašati. Za sve smo Žumberčane osigurali i zaštitne maske, nitko neće ostati bez lijekova, program pomoći u kući starijima ide dalje – govori Šiljak dok stojimo ispred njegove kuće, osam kilometara zračne linije udaljene od Bele Krajine u Sloveniji, žarišta koronavirusa: – Na Žumberku nema korone, jedna je osoba sada u samoizloaciji, druga je izišla – kaže.
Ukrajinka na minimalcu
Načelnik nam govori i da je u općini dvadesetak stanovnika koji su radili u Sloveniji i sad ne mogu na posao, niti mogu tražiti minimalac od Hrvatske jer spadaju pod mjere slovenske vlade, a od Slovenije su odsječeni. Ljudmila Klimenko, 30-godišnjakinja, u veljači je na Žumberak došla iz Ukrajine raditi u ugostiteljstvu kod Šiljka:
– Imam i farmu ovaca i ponije, a radnike ne mogu naći. Platio sam agenciji, pronašli su dvije žene u Ukrajini, platio sam za njih radne dozvole i karte. I jučer sam jednu vozio jer se ipak vraća kući. Ljudmila ostaje na minimalcu. Morat će se naći neka bolja rješenja, da mi privatnici potpuno ne propadnemo – govori Šiljak od kojeg odlazimo prema Stojdragi k Mili Vranešiću, žumberačkom biskupskom vikaru.
– Korona će vratiti važnost zemlji i selu koji nas hrane. Tek očekujemo da će na Žumberak doći žrtve urbanizma – kaže vikar jureći prema automobilu ne bi li u zadnji tren stigao do trgovine koja se i tamo zatvara u 17 sati. Pitamo ga ima li još migranata: – Redovita linija, svaki dan – dobacio je prije nego što je dao gas.
Prekrasan kraj, cista i zdrava priroda a sela napustena i prazna. Kako to objasniti ?