Ujedinjeni narod nikada ne može biti pobijeđen." Te su riječi čileanskog kantautora i pjesnika Allendeove revolucije, Victora Jare, obišle svijet, ali se nisu ispunile kod kuće, u Čileu, što je pokazala smrt diktatora Augusta Pinocheta. Čak bi se moglo reći da su Čileanci danas, 33 godine nakon vojnog udara protiv tada demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, kojemu su kumovali Henry Kissinger i američke tajne službe, razjedinjeniji nego ikad.
Dok su jedni tugovali i oplakivali Pinochetovu smrt, drugi osobito rođaci i djeca žrtava Pinochetove diktature skakali su od radosti i ispijali boce šampanjca, noseći ulicama Santiaga transparente s natpisom "Es un carnaval, se muri el general" ("Sada je karneval, umro je general"). Zbog demonstracija i uličnih sukoba, koji su se sve više širili, vlasti su morale Pinochetovo tijelo iz vojne bolnice tajno prebaciti u časničku školu. Ali ni tamo neredi i svađe između generalovih poklonika i njegovih ogorčenih protivnika nisu prestali.
Da nije bilo više od 3500 ubijenih Čileanaca i više od 200.000 ljudi koji su zbog njegove diktature morali pobjeći iz zemlje, Pinochet bi ostao upamćen kao tipičan operetni general, koji je, poput mnogih drugih generala u Latinskoj Americi, obožavao njemački Wehrmacht. Pinochet je vojsku opremio hitlerovskim kacigama i čak u postrojbe uveo pruski korak "Stechschritt", koji je na paradama znao i sam demonstrirati, što se zbog njegova niskog rasta činilo posebno smiješnim. Washington je nakon puča zbog svoje prešutne podrške tražio gospodarske ustupke.
Scenu u Chileu su preuzeli "Chicago-boysi", grupe mladih i podmitljivih menadžera, školovanih u Sjedinjenim Državama, koji su širom otvorili vrata stranim ulagačima i omogućili im da za malen novac kupuju poduzeća i tvornice. Danas, nakon toliko godina, u čileanskom slučaju najviše zabrinjava što diktatori i kršitelji ljudskih prava mogu ostati nekažnjeni ako je to u interesu neke velesile. Vodeća velesila je u slučaju optuženih hrvatskih vojnih zapovjednika iz obrambenog Domovinskog rata bila neumoljiva. Ali hoće li notorni zločinci Karadžić i Mladić proći nekažnjeno poput Pinocheta? Demokratski izabrani Pinochetovi nasljednici nikada nisu pokazivali volju i odlučnost da pučističkog generala izvedu pred sud.
Nakon pada diktature 1990., Pinochet je čak do 1998. ostao na položaju vrhovnog zapovjednika vojske. Tek je na liječenju u Londonu dospio u luksuzni kućni pritvor, kada ga je jedan španjolski sudac optužio za genocid. Ali i to je riješeno i Pinochet se iz Londona vratio u Čile. Uostalom, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher nikada nije skrivala simpatije za njega.
