Vlada je to jednostavno osmislila: računi za električnu energiju ostat će u podnošljivim okvirima, razliku između regulirane i tržišne cijene plaćat će HEP dok mu to financijski potencijal bude dopuštao, a kad zagusti – kao što već jest – gubitak će se pokriti iz državne blagajne. Rekli bi cinici – pretakanje iz šupljeg u prazno. Slično je i s plinom, s tom razlikom da je njegova potrošnja u Hrvatskoj zanemariva jer od Bosiljeva prema jugu taj se energent koristi samo u propan-butan mješavini zapakiranoj u plinskim bocama dok je od ozbiljnijih nacionalnih potrošača ostala još samo kutinska Petrokemija koja godišnje sprži više od četvrtine ukupne domaće plinske potrošnje. Kako se u Kutini većim dijelom proteklih godinu dana nije proizvodilo, a HEP je bio dužan napuniti strateške zalihe, skladište u Okolima trenutno je na 75 posto popunjenosti, a Hrvatska danas ima plina za izvoz. Zašto se višak plina ne prodaje na tržištu i tako barem donekle anuliraju gubici, pitanje je za državu koja je vlasnik HEP-a.