Sve što vladajući naume – prolazi, a sve što oporba predlaže – odbija se. Tako to iz mandata u mandat izgleda u Saboru tijekom glasanja. Pa bila vladajuća većina sastavljena i od stranaka različitih političkih i svjetonazorskih, pa čak i ideoloških predznaka, uvijek će se držati skupa. Zbit će redove i onda kada je to gotovo nezamislivo pa će na glasanju proći i neke teme za koje netko u toj vladajućoj većini mora prodati dušu tako da mu se to nikada ne može zaboraviti te ga ta "izdaja" vlastitih principa kao vječna ljaga prati do kraja karijere. A što je s oporbom?
Predstavljaju polovicu građana
Dio oporbe vrijedno radi u parlamentu. Informira se, organizira okrugle stolove, proučava zakonske prijedloge, savjetuje se sa stručnjacima, predlaže štošta korisno i pametno. Nekada se na dan glasanja izjašnjava o 200, 300 i više različitih oporbenih amandmana i zaključaka, ali se toga dana isto toliko puta kaže – odbija se. I to samo zato što prijedlozi dolaze iz oporbenih redova iako je među tim prijedlozima sigurno bilo opravdanih, razumnih i svima korisnih. Da stvar bude gora, o tim dobrim prijedlozima ne glasaju "protiv" samo vladajući zastupnici već i dio oporbenih iz čijih redova ti prijedlozi nisu došli. Zna se dogoditi da u trenutku glasanja u Saboru nisu ni svi zastupnici stranke predlagača! I onda na kraju prijedlog dobije manje glasova nego što bi se i očekivalo. Kad tako postavimo stvari, onda, što se oporbe tiče, tri godine do kraja aktualnoga saborskog mandata građani mogu smatrati – izgubljenim godinama. A vladajuća većina prilično je tanka.
Gotovo polovicu parlamenta čini oporba koja predstavlja polovicu građana, ali zbog tako razjedinjene oporbe ispada da građani od njih, svojih predstavnika, nemaju nikakve koristi. Bi li onda oporba mogla promijeniti taktiku? Recimo, maknuti na stranu političke, ideološke i svjetonazorske razlike te sjesti, razgovarati i naći pet-šest-sedam tema oko kojih bi se svi u oporbi mogli složiti pa na njima onda ujedinjeno i zajednički inzistirati iz sveg glasa. Pokazati time da im je stalo do dobrobiti građana, da su spremni izdignuti se iznad međusobnih razlika i pronaći ono što im je zajedničko i boriti se za to, da mogu jedni u drugima prepoznati ono u čemu su bliski, a ne samo ono što ih razdvaja i dijeli, pa da snagom svojih argumenata i snagom svoje ujedinjenosti vladajuće privole da nešto od toga i oni podrže.
Je li previše idealistički, da ne kažemo utopistički, očekivati da oporba tako počne razmišljati i djelovati te da svom bivstvovanju u parlamentu da konkretan, opipljiv smisao? I da na kraju mandata ipak može reći – nisu to bile četiri izgubljene godine jer smo kao oporba zajednički ipak uspjeli postići nešto što je cijelo naše društvo učinilo boljim? Politička analitičarka Ankica Mamić odmah se složila da su to opravdana pitanja, ali su odgovori koji bi išli u smjeru partikularnoga, ali snažnoga oporbenog zajedništva koje bi vodilo k općem dobru teško zamislivi. Štoviše, nemogući.
– Uoči posljednjih parlamentarnih izbora, kada su istraživanja pokazivala da je HDZ oboriv, lijeva oporba nije htjela u svoje redove uzeti Most. Jest, Most ima malo desnije ideološke pozicije, no to je stranka koja nema problema s korupcijom ni s vodstvom stranke. U percepcijskom smislu to je čista stranka. Toj su oporbi bili prihvatljivi Krešo Beljak iz HSS-a, koji ima neke svoje "repove", i Anka Mrak Taritaš iz Glasa, koju i dalje prati priča o Gunji, a Most im nije bio prihvatljiv. To pokazuje da je ta razdjelnica mogućnosti ili nemogućnosti suradnje ipak ideološka, što znači da na oporbenoj strani, a onaj koji tu okuplja je SDP kao najveća opozicijska stranka, već tu prvu, ideološku barijeru neće i ne može preskočiti da bi došlo do ujedinjenja cijele oporbe.
– Drugo, ujedinjenje oporbe pred izbore jedna je stvar, a sad u parlamentu to je sasvim druga stvar jer ni potpuno ujedinjena oporba nema većinu u Saboru i ne može progurati nikakav zakon ni amandman koji vladajući ne žele. E sad, pravo je pitanje zašto to vladajući ne žele jer i oni znaju, kao što to znamo i vi i ja, da je polovica građana na izborima bila protiv njih, HDZ-a i partnera. Dakle, što oporba treba napraviti? Oporba treba koristiti komunikaciju prema građanima i biračima, ne samo prema svojim članovima i simpatizerima, kako bi se stvorio javni pritisak na vladajuće da neke oporbene prijedloge ipak prihvate. Poznavajući način na koji Andrej Plenković vodi HDZ, mislim da nema nikakve sumnje da bi on svaku inicijativu za koju bi procijenio da iza nje stoji velik broj građana – ipak podržao.
– No kako bi je on podržao? Sigurno ne tako da propusti kroz glasanje oporbeni zakon ili prijedlog, nego bi taj oporbeni prijedlog najprije bio odbijen, a onda bi malo kasnije iz redova vladajućih došao sličan prijedlog. Eto, to Plenković uvijek radi. Znači, kada se stvori javni pritisak, građani u konačnici dobiju ono oko čega su se organizirali jer je premijer u utakmici s oporbom, ne s građanima, i on čini sve da oporbu učini bespomoćnom – kazala nam je Ankica Mamić pojašnjavajući svoju tezu tako da je riječima opisala upravo onu sliku kojoj često svjedočimo u Saboru, a koja izaziva prilično oporbenog gnjeva i frustracije. Ali i ne samo oporbenog. Mada građani, kako reče politička analitičarka, u konačnici ipak profitiraju, i velikom dijelu njih takvo ponašanje vladajućih diže tlak jer se svodi na ono – uzmi nešto tuđe i prikaži kao svoje, što je taktika koja zaslužuje svaki prezir, osudu i gnušanje.
Potenciraju svoje razlike
Da je toga što izaziva prezir i gnušanje u nas podosta primjerima je potvrdila i Ankica Mamić nabrajajući najveće probleme u našoj politici. – U Hrvatskoj su to tri problema. Prvi je naš izborni zakon koji ni SDP nije htio mijenjati kada je u dva navrata imao većinu u Saboru. Naime, naši su se saborski zastupnici, po zakonu, prisiljeni dodvoravati šefu stranke, a ne građanima pred koje izlaze na izbore, jer liste za Sabor slaže vrh stranke. Tako je i na ljevici, i na desnici, i svugdje drugdje. Drugi je problem nevjerojatno mala razina participacije hrvatskih građana u demokratskim procesima, što vidimo i po padu izlaznosti na izborima. I tzv. nevladine udruge koje se organiziraju oko pojedinih tema, iako se zovu nevladine njihov opstanak uglavnom ovisi o javnom novcu, pa i one jako paze za što će se javno zalagati. I treće, u Hrvatskoj se ne jednom dogodilo da, kada je netko na vlasti, onda glasa čak i protiv onoga za što se zalagao dok je bio u oporbi.
– Još je gore kada netko, dok je bio na vlasti, donosi zakone s odgodom primjene, a kada dođe do primjene, ako je u opoziciji, onda glasa protiv tog istog zakona koji je sam donio. To je primjer monetizacije autocesta koju je izglasala Vlada Zorana Milanovića, a Davor Bernardić je, kao šef SDP u sljedećem mandatu, javno potpisao sindikalni referendum protiv monetizacije autocesta. Isto tako, dok je bio u oporbi HDZ je podržavao proglašavanje gospodarskog pojasa, no kada je došao na vlast onda nije bio za proglašenje gospodarskog pojasa. To je ta nevjerojatna razina dvoličnosti hrvatskih politika. Naše stranke nemaju čvrsto artikulirane ključne politike i zato zbunjuju birače i raste apstinencija birača te se smanjuje participacija građana u demokratskim procesima – objasnila je Mamić, potom se još jednom vratila na uvodno pitanje.
– Nemoguće je očekivati da se oporba kakvu imamo dogovori i ujedini oko tri, pet ili sedam pitanja koja su ključna za hrvatske građane. Oni koji čine oporbu toliko inzistiraju i potenciraju svoje razlike da od toga ne vide ono što im je zajedničko i o čemu bi se sigurno mogli složiti. A to čine zato da zadrže svoje birače premda bi i njihovi birači sigurno nagradili takvu oporbenu zajedničku inicijativu od koje bi koristi imali svi građani i cijelo društvo. Nagradili bi to i ostali građani, pogotovo oni neodlučni, ali je pitanje što je to oko čega bi se oporba ujedinila. Takvog je unisonog ujedinjenja bilo na referendumu o neovisnosti i na referendumu za ulazak u EU. A što je to što bi moglo biti neki naš sljedeći cilj? E, to je pitanje. To je pitanje državnosti, a Hrvatska nikada nije definirala svoje nacionalne ciljeve koji su rezultat nekog javnog konsenzusa.
Mi smo svojevremeno ulazak u EU i NATO proglasili svojim nacionalnim ciljevima i oko toga su se složili i oporba i vladajući. Možda tempo i brzina nisu bili isti, ali nije bilo ozbiljnog protivljenja ni ulasku u EU ni u NATO. I kada smo to obavili – ništa. Nakon toga nemamo nikakav nacionalni cilj oko kojeg se može graditi konsenzus. To nije pogreška samo hrvatske politike, to je pogreška i javnih institucija koje bi na tome trebale raditi, a ne rade gotovo ništa. A što i koliko znači taj opći konsenzus najbolje svjedoči Domovinski rat. Unatoč svemu što smo tada doživjeli i proživjeli, u tom smo ratu uspjeli jer smo imali opći javni konsenzus da želimo biti neovisni. Ma kolika tada bilo teško zbog svih stradanja, bili smo ujedinjeni oko jedne ideje i političarima se vjerovalo pet puta više nego sad – zaključila je Ankica Mamić.
FOTO Švicarska garda ima novu uniformu: Pogledajte kako izgleda, nosit će je u posebnim prigodama
Otvori KEKS Pay
Ozbiljne opozicije niti nema. SDP već dugo je ruševina od stranke. Apsolutno ništa, a sa novim vodstvom to je još i jako čvrsto zabetonirano. Slušati priče o ultra desnici i prijetnjama fašizacije zemlje je potpuno besmisleno. Na vlasti nije nikakvanikakva desna opcija, već reklo bi se umivena ljevica. Reagirati na svaku crnu košulju zaista je smiješno i jadno, a daje i naznaku da se nema niti plana niti programa, jer da ima onda bi se time bavilo. Možemovci su ultra lijevi čija je glavna ideologija woke, koji je polako odakle je krenuo na izdisaju. Ovi ovdje se još koprcaju i vrlo je blizu otrežnjenje prvenstveno mladih ovih ultralijevim idejama. Desnica ? Desnica uopće ne postoji, a to i je razlog da se HDZ može predstavljati desnom strankom. Tzv desni centar što već samo po sebi govori da nije desno već centar. To je nešto što u normalnoj politici ne postoji. Ili si lijevo ili desno, a onda te mogućnosti obnašanja vlasti tjeraju na koaliranje sa onima koji u stvari amortiziraju tvoju desnu ili lijevu orijentaciju.