Nakon što je predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković govorio o opstrukciji rada Ustavnog suda četvero sudaca izabranih od oporbe, jedan od njih, ustavni sudac Andrej Abramović, za Novi list je izjavio: "Više od 30 godina sam sudac, cijeli radni vijek, pa zašto bih onda ja htio opstruirati Ustavni sud u kojem sam od 2016.? Nije mi to jasno." Šteta je što taj argument sudac Abramović nije istakao i svom prijatelju Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike, kojem može zahvaliti što je 2016. postao ustavni sudac. U tom slučaju predsjednik možda ne bi razvio animozitet prema sucima Vrhovnog i Ustavnog suda i ne bi s nepodnošljivom lakoćom govorio tako ružne stvari o iskusnijim i istaknutijim pravnicima nego što je Abramović.
I SDP bi Abramovićev argument trebao imati na umu na ponudu vladajućih da se ustavnim sucima uz Gorana Selanca imenuju sudac Vrhovnog suda Željko Pajalić i odvjetnik Mladen Sučević, koji imaju gotovo dva desetljeća više iskustva u pravosuđu nego što je Abramović imao kad je prvi put imenovan ustavnim sucem. Sve i da su u SDP-u pratili razvoj njegove pravosudne karijere, ne bi zapazili ništa posebno zbog čega bi se upravo Abramović isticao između tadašnjih oko 1800 sudaca. Naime, 16 godina bio je općinski sudac, te ga je 2012., šest mjeseci nakon što je prebačen na Upravni sud u Zagrebu, DSV izabrao za predsjednika tog suda. Upravo tada potpisnik ovih redaka upoznao je suca Abramovića, koji se odlično prezentirao na DSV-u. I taj kratki tekst bio je do imenovanja Abramovića ustavnim sucem jedini javni uradak o njegovu radu u pravosuđu. Tada Abramović nije medijski istupao. Nije jedini u povijesti Ustavnog suda, ali činjenica je da je kao prvostupanjski sudac izabran za suca Ustavnog suda, što je grandiozno unapređenje. Sasvim sigurno u SDP-u nisu na jednom kratkom novinskom zapisu gradili impresiju o sucu Abramoviću kad su ga predložili za ustavnog suca. Ipak je vjerojatnije da su bili impresionirani njegovim prijateljstvom s Milanovićem.
Sudeći po istupu u Novom listu, čini se da je sudac Abramović poprimio i Milanovićeve nekonvencionalne manire, što se kod predsjednika RH može pripisati njegovu političkom stilu s oštrom retorikom, ali Abramovićeva retorika prilično je neuobičajena i neprimjerena za tu institucionalnu razinu nesklonu političkim pretjerivanjima. Osobito sudac, koji po funkciji mora vagati riječi kad javno istupa, izbjegava ulaziti u javne konflikte koji se mogu politički tumačiti. To više što je potpuno nepotrebno i nekorektno, bez značaja u odnosu na bit njegova istupa, rekao "naš novi ambiciozni predsjednik ima ideju da nam treba dolaziti sa svojim prijedlozima koje ćemo mi prihvaćati ili odbijati, ali to ne može ići tako" pa je dodao: "Ustavni sud je zajednica jednakih, morali bismo, a neki od nas imamo bitno veće iskustvo nego predsjednik Ustavnog suda, svi skupa sjesti i dogovarati se. To je dosad izostalo."
Nebitno je ima li netko više ili manje iskustva, prof. dr. sc. Frane Staničić predsjednik je Ustavnog suda, a ne Andrej Abramović. Predsjednik Ustavnog suda jest "primus inter pares", ali i kao prvi među jednakima, izabran je da organizira rad suda, a osobito je pozvan da to radi u izvanrednim okolnostima kad sud djeluje u krnjem sastavu. Uostalom, kad to Abramoviću toliko znači, Staničić ima desetljeće manje pravnog iskustva, ali je ono daleko bogatije i intenzivnije, osobito u pogledu istaknutosti daleko prepoznatljivije. Za pojedine odluke u ranijem sazivu Ustavnog suda, i Abramović se vodio ili je iščitavao mišljenja izražena u Staničićevim znanstvenim radovima.
Što se tiče biti ustavnosudskog problema neizglasavanja reorganizacije rada vijeća za odlučivanje o ustavnim tužbama, Abramović argumentira: "Nije uopće svejedno koji je sudac u kojem meritornom vijeću, pa ne bih volio da se događa da se ona formiraju za konkretne spise, pušem na hladno" pa dodaje kako je zbog toga racionalno pričekati kraj postupka izbora ustavnih sudaca. Zapravo, ustavni sudac insinuira kako bi predsjednik Ustavnog suda svojevoljno formirajući vijeća mogao utjecati na odluku po pojedinim ustavnim tužbama. Sporna je izjava izrazito nekorektna prema "predsjedniku Ustavnog suda", a predstavlja i urušavanje autoriteta institucije Ustavnog suda. Uostalom, to znači i da neke odluke mogu ili neće proći na Ustavnom sudu samo zato jer su došle kod svjetonazorski opterećenih sudaca, pa i samog Abramovića. Doduše, Abramović se ogradio da puše na hladno, što samo govori da je riječ o ispraznoj argumentaciji u kojoj se traži opravdanje za iracionalno ponašanje četvero ustavnih sudaca čije je ponašanje upereno protiv interesa podnositelja ustavnih tužbi, a njih 5599 čeka na odluku. Činjenica je da će ih oko 90 posto biti odbačeno, ali svaki od njih se nada da je baš njegova tužba zaslužila meritornu odluku. Posve je neprimjereno tako paušalno o tome javno govoriti od strane samog ustavnog suca, i minorizirati problem s odgađanjem odlučivanja o ustavnim tužbama. Naime, jasno je da su izabrani suci različitih svjetonazora ali i oni istih svjetonazora imaju različita mišljenja o pojedinim pravnim problemima, ali zato i postoje interni i vanjski mehanizmi kontrole koji bi se u slučaju takvog namještanja odluke sasvim sigurno aktivirali. Ali, ovdje se radi samo o tome što se nepotrebna drama radi oko odluke koja bi u normalnim okolnostima, rutinski bila izglasana. Kao što je to bio slučaj 2015. kad je Ustavni sud također radio u krnjem sastavu s desetero sudaca. Tada javnost nije niti znala da je reorganiziran rad suda.
Aktualni pravnoproceduralni larpurlartizam događa se u specifičnim političkim okolnostima kad se između vladajućih i oporbe vodi nadmudrivanje oko načina na koji će trojica sudaca biti izabrani. Nije bilo nikakvog razumnog razloga da Ustavni sud po isteku mandata trojici ustavnih sudaca odmah ne prilagodi način svoga rada novim okolnostima, a ne da se prepuste političkim hirovima vladajućih i oporbe. Ovako, četvero sudaca zazivaju sumnjičenja zbog kojih se takvo njihovo iracionalno ponašanje dovodi u vezu s ranije istaknutim političkim ciljem oporbe o blokadi rada Ustavnog suda ako se ustavne suce ne izabere po njihovu ključu. To više jer su vladajući svojim prijedlogom, premda nametnutim, suštinski doveli oporbu u poziciju da odbiju stručne, iskusne i politikom neopterećene kandidate, odustajući i od uvjetovanja tog izbora s izborom od predsjednika Milanovića predložene Mirte Matić za predsjednicu Vrhovnog suda. Možda sucu Abramoviću to nije jasno, ali uvjerljivije je da suci izabrani od oporbe opstruiraju rad Ustavnog suda jer to odgovara političkim ciljevima oporbe nego da to tih četvero ustavnih sudaca na štetu podnositelja ustavnih tužbi izvodi samo zato jer "pušu na hladno".
FOTO Milanović i Plenković našli se na istom mjestu: Pogledajte kako je protekao njihov susret
Otvori KEKS Pay
Profesorica Sanja Baric je bila bolji kandidat ali nije bila “podobna”.