Bila je negdje druga polovica '90-ih kada se zbio bizaran događaj. U mjestu koje bismo u nekim prošlim vremena svrstali u "pasivne krajeve" poduzetništvo je odlučilo unijeti život tako što je sagrađena – klaonica. Objekt namijenjen ubijanju i žrtvovanju u ime namirivanja gladi radnih ljudi i građana bio je i izgledom prilično ružna zidanica, a o namjeni, dakako, da i ne govorimo. Kočoperio se usred pitomog i gotovo netaknutog krajolika kao opomena pristigla iz budućnosti za sve ono što nas tek čeka. Ipak, čudesima tu nije bio kraj.
Ambiciozni poslodavac i neimar ovog stratišta, uz uzvanike iz političkog života, te druge lokalne odličnike, važne po sam bog zna kojim kriterijima, na svečanost otvorenja pozvao je i lokalnog svećenika, i to ne kao svečarski nijemog promatrača. Ni govora. Župnik je pozvan da na otvorenju blagoslovi klaonicu. Blagoslov budućih pokolja, svakako ni prvih ni posljednjih u mudroj crkvenoj i čuda željnoj društvenoj povijesti, tekao je uzvišeno kako to blagoslivljanje već samo i može biti. Molitve su se uspinjale prema zidovima iza kojih će se uskoro začuti jauci nesretnih životinja koje itekako dobro znaju da smo im pripremili kraj.
