Na toj fotografiji je tunel užasa, to su vješala, stup koji
je nekad bio u centru mjesta, tu je nasip smrti s kojega su ubijeni
zatočenici bacani u vodu. Na tom su platnu prekoputa slike i podaci o
žrtvama prije nego što su dovedene u logor. A na ova dva
ekrana vrte se imena ubijenih.
Na jednom se nižu abecednim redom, a na drugom obratno. Da bi se
izlistala sva imena, potrebno je 11 sati – priča u malom,
stiješnjenom prostoru, modulu 1, kako ga zovu, Đorđe
Mihovilović, kustos Memorijalnog muzeja spomen-područja Jasenovac.
Strašna istina
Oko njega naguralo se desetak nastavnika povijesti koji su na mjesto
stradanja, gdje je ubijeno nekoliko desetaka tisuća ljudi,
došli ne bi li naučili kako tu strašnu istinu na
prihvatljiv način prenijeti učenicima. – To nisu
izmišljena imena, svako je ime provjereno, iza svakog stoje
još neki podaci, predmeti, fotografije, svjedočenja.
U toj knjizi, izdanoj prije dvije godine, nalaze se 72.193 imena
– kazala je Nataša Jovičić, ravnateljica
Memorijalnog centra, skupini od pedesetak nastavnika polaznika seminara
o holokaustu na početku obilaska centra. A među imenima žrtava su i
imena Matije Protića i Ivice Nikića koji su ih na jednu ciglu upisali
5. kolovoza 1944. godine. Tu je platnena košulja i prsten
koji je Gabrielu Jugu izradio jedan od logoraša.
Na unutarnjoj strani prstena ugravirano je “i to će
proći”. Gabriel Jug iz Jasenovca je trebao biti transportiran
u jedan logor u Njemačkoj, ali je prilikom zaustavljanja u Zagrebu
uspio pobjeći. Tog dana kad je pobjegao nosio je košulju
koja je izložena u muzeju. Jug je umro 2001. godine, a nakon njegove
smrti njegova je supruga darovala te predmete muzeju. U staklenim
vitrinama pod diskretnim svjetlom bjelasaju se aluminijske zdjele,
lončići, žlice, vilice, tanjuri i porcije za hranu...
Ručno pletene veste, košulje, kaputići, jakne... pripadali
su određenim ljudima čija su imena ispisana uz njih. Različiti sačuvani
predmeti, fotografije, poruke i pisma žrtvu približavaju posjetitelju.
– U posljednje dvije, tri godine, od novog, trećeg postava,
ovo je mjesto vrlo kontroverzno. Ovdje se više
ništa ne mora kao nekada, ne prikazuju se više
filmovi zbog kojih su posjetitelji padali u nesvijest. S ovoga mjesta
stradanja želimo poslati poruku mira, želimo upozoriti da jedan genocid
stvara drugi – kaže N. Jovičić.
Izbjeći manipulaciju
Žele da se pamte stradali i preživjeli, a ne zvjerstva. Sa stropa
muzeja visi 277 staklenih ploča s imenima ubijenih. – Nisam
našao tetu Helenu Jelić, nje nema – komentira
Vladimir Vijtiuk, nastavnik povijesti u OŠ “Ban
Josip Jelačić” u Podsusedu. – Imala je 30 godina,
iza nje su ostale dvije djevojčice... Muža su joj ubili partizani, nju
ustaše, strica 1942. četnici – priča o kalvariji
svoje obitelji... Kustos Mihovilović daje mu formular na koji treba
upisati tetine podatke. Tako se popunjava popis zatočenih i stradalih.
Svaki posjetitelj zamoli se da upiše podatke ili ispravi
pogrešne kako se brojem i imenima ne bi manipuliralo. I na
kraju knjiga dojmova. Stranice poruka i jedna, čini se, posebno
aktualna: One koji pjevaju o Jasenovcu i Gradišci Staroj
treba dovesti da vide ovo...
SAT POVIJESTI Seminar o holokaustu za nastavnike
