Eh, da mi je onaj magični svilen gajtan pa da ga cimnem, a zvonce zazvoni na njegovu kraju, tamo negdje u Novom Sadu iz kojeg dopre vedar, prijateljski, optimističan i duhovit glas. Tek nekoliko rečenica, ne tražim više, da podsjeti kako dobrota postoji u trenucima nezamislivo kratkim i neprocjenjivo vrijednim. Zvonce se ne čuje i ima već tomu da sam se pomirio da ga više nikad i neću moći čuti, samo trag spomenute dobrote i duha koji se nije slamao pred mnogobrojnijima ostaju zauvijek uredno spremljeni u riječi i rime i svaka od njih opet može biti himnom i ovog vremena. Opjevan i oplakan, ne i prežaljen i ne ostavljen takav je bio i ostao svijet u spomenutim stihovima i notama čija se bezvremenost prelila preko kazaljki i preko stranica kalendara pa nas sve nekako obmotala u trajno djetinjstvo nadanja i čuđenja i strepljenja i stremljenja. Godine prolaze, sve se naoko mijenja da bi moglo ostati isto, samo ljudi oko nas odustaju i povijaju se, eufemizirajući predaju u prilagodbu, a odbacivanje snova u odrastanje. Što smo odrasliji radimo veće svinjarije. Tako ispada. Tako je zapisano. I ode već četvrta godina da se Novi Sad ne javlja, mada bi me baš zanimalo to viđenje, što ne stiže, svega onoga što se događa. Bilo bi mi lakše, a mislim da bi i mnogima u Novom Sadu bilo lakše. Jer, što ono reče "na šta se priča svodi, ej, parole o slobodi, šetači, preletači slaba potpora. Nije to glava-pismo, ili jesmo ili nismo, ovo srce bubnja večni tam-tam otpora". Da, živjeti slobodno, to je nešto u što bismo voljeli vjerovati da nam se događa, pritom ne želeći prsta pomaknuti za vlastitu slobodu. Osim kad se pojavi neki ludi kantautor ili dječurlija koja odbija napustiti ulice, tada se na trenutak razbiju okovi sustava i virus slobode biva pušten iz laboratorija nade. Bolji dan. To je sve što čovjek iščekuje i nikad ne dobiva, jer mu odbija potrčati u susret. Preplašen, degradiran, deklasiran, zavezan i lišen "pera sokola za urok protiv okova". Čovjek danas više nije ni brojka, on je nula u binarnom kodu u kojem artificijelno u svim dimenzijama zauzima mjesto broj 1. Kako smo samo daleko došli u progresu i kako smo samo progresivno postali ništice. Novosadsko bezglasje me rastužuje. Nije mi to teško priznati. Tješim se da "neko to od gore vidi sve" i da u mom bezvjerništvu postoji recka sumnje zbog koje smislu slobode i dalje vrijedi pjevati. Doduše, možda je u tome najveći problem, to što san slobode ostaje samo san jer on se može realizirati isključivo kroz čovjeka. Sve ostalo je tlapnja. Identitet je, bez ikakve sumnje, najjače oružje porobljavanja, najstrašnija tamnica doživotnog uzništva i najizlizanije galge s kojih vise lešine snova i želja. Naša kršćanska tradicija, naša katolička uljudba, naša hrvatska kultura i opstojnost, naše herojske žrtve, naši povijesni vođe, naši oci domovine, naša pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, naša politička nepogrešivost, naša slavna prošlost, naše samožrtvovanje za cjelinu kontinenta. I sve adresirano kroz posvojne zamjenice kao dodatni lokot na pravu solo nastupa, jer kako ćeš protiv svega toga ako te se uvjeri da si to ti, što bi značilo da jurišaš na samoga sebe. Umjesto da osporim jednu po jednu ćeliju grandiozno podlog identitetskog kazamata, ja sam se odrekao svega našeg u ime svega ljudskog, u ime svakog onog pojedinca koji slobodu traži izvan NAŠIH ograničenosti, izvan prevare u kojoj su nam naoko dali prava, a oduzeli slobodu. Drugim riječima dali su nam pravo da budemo neslobodni. Ne mogu biti kršćanin, katolik, Hrvat, pripadnik zapadnog civilizacijskog kruga, molitvenik i žrtvenik a da prije svega nisam osoba s individualnom odlukom želim li bilo koji od nametnutih identitetskih okova prihvatiti ili ih s indignacijom odbaciti.
'Na šta se priča svodi, ej parole o slobodi, šetači, preletači, slaba potpora. Nije to glava-pismo, ili jesmo ili nismo, ovo srca bubnja večni tam-tam otpora'
Otvori KEKS Pay
