Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

Najprije uvesti kunu pa tek onda euro. Devizna klauzula je kuni oduzela funkcije novca

Strana valuta nije novac i ne može efikasno obavljati funkcije nacionalnog novca. Strana valuta ne može razvijati nacionalno gospodarstvo, ali može izazivati velike lomove i štete
15. veljače 2021. u 18:57 23 komentara 5335 prikaza
Ljubo Jurcic
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Novac je nastajao spontano tijekom društvene i ekonomske evolucije. U različitim povijesnim okolnostima poprimao je različite oblike. Novac nema svog izumitelja i u ravnini je s najvećim drugim otkrićima. Industrijska i znanstvena revolucija ne bi uspjele stvoriti današnji svijet bez suvremenog novaca.

Ilustracija NOVA STUDIJA Srednjoeuropljani iz Brončanog doba imali su svoju varijantu 'eura'

Vrijednost suvremenom novcu određuje razvijenost i efikasnost nacionalnog gospodarstva. Novac je puno više od platnog, sredstva. On odražava i društveni odnos. On je slika efikasnosti gospodarstva i uspješnosti države. Njegovim efikasnim upravljanje raste gospodarstvo i razvija se društvo, što ga čini javnim dobrom. Najjednostavnija usporedba je s možda s polugom: malom snagom se mogu dići veliki tereti ako se poluga zna koristiti. Malo složenija usporedba bila bi s hidraulikom: malom snagom se upravlja velikim, teškim i složenim sustavima. Novcem se puno manjom snagom upravlja puno većim i složenijim sustavima. Naravno, treba znati kako! Suvremeni novac proizlazi iz nacionalnog gospodarstva i služi njegovu razvoju. Novac u gospodarstvu je kao krv u organizmu: organizam stvara krv, a krv razvija organizam. Ta je povezanost od životne važnosti za oboje. Strana valuta nije novac i ne može efikasno obavljati funkcije nacionalnog novca. Strana valuta ne može razvijati nacionalno gospodarstvo, ali može izazivati velike lomove i štete. Ona je roba kao svaka druga roba, a ne novac. Ona obavlja funkcije novca u zemlji izdavateljici. Drugoj zemlji može biti samo kratkotrajna infuzija u nužnim situacijama. Otkad je čovjek shvatio moć novca, nastoji ga iskoristiti za vlastiti probitak i moć. Novac kao javno dobro, treba služiti za društveni i nacionalnih razvoj, tj. za povećanje bogatstva naroda, a ne samo pojedinca ili neke grupe. Kad nije tako, društvo se raspada. Nije problem ako u bogatom društvu ima još bogatijih pojedinaca. Problem je ako u siromašnom društvu ima vrlo bogatih pojedinaca na račun siromašnih. Da se to ne dogodi, potrebna je pametna, između ostalih, i politika upravljanja novcem. Novac je bitan i onima koji ga imaju previše i premalo. Iako većina ljudi vidi rješavanje svojih problema kroz novac, ipak, najčešće previše novca ne čini onu sreću koju siromašni vide. I Biblija (Matej Timotiju) upozorava da je prevelika ljubav prema novcu, a ne sam novac, izvor svih zala.

Na novac se može gledati s položaja običnog čovjeka i s položaja države. Čovjek želi kvalitetnu i vrijednu valutu. Tako je i sa svim trgovcima i financijašima. Za njih je to samo roba „posebne vrste“. To može biti i strani novac (valuta) ili neka druga roba! Nikakav problem! I trgovci konjima su u staro doba tražili zlato za svoje konje. Međutim, položaj države je sasvim drugačiji. Njen zadatak i obveza je stvaranje kvalitetnog, sigurnog i vrijednog nacionalnog novca, kroz razvoj gospodarstva, a ne gajiti iluziju da će s jakom stranom valutom, bez obzira koliko bila vrijedna, razviti nacionalno gospodarstvo. Nacionalna valuta je najjača zaštite i poluga razvoja nacionalnog gospodarstva i najjači instrument ekonomske politike. Nažalost, Hrvatska to nije iskoristila. Napravila je nekoliko teško shvatljivih grešaka. Odmah nakon uvođenja nacionalnog novca, današnje kune, oduzela joj je najbitnije funkcije i odredila tečaj koji je mnogo veći od efikasnosti hrvatskog gospodarstva i dopustila deviznu klauzulu. Time je omogućeno stranim valutama da obavljaju funkcije hrvatskog novca. Razdvojeno je hrvatsko gospodarstvo od hrvatskog novca. Takva politika gurnula je Hrvatsku prema dnu EU. HNB kao da nije primijetio da je Hrvatska stekla suverenost i da mora zaštititi vlastiti novac, kunu.

Zagreb: Ministar Zdravko Marić održao konferenciju za medije uoči sjednice Vlade SJEDNICA VLADE Usvojen Nacionalni plan zamjene hrvatske kune eurom

Antiinflacijskim programom iz 1993. godine zaustavljena je hiperinflacija i određen je tečaj: njemačka marka za 4,44 današnje kune, što bi danas prema euru bilo oko 8,88 kuna. Za proizvodnju, koja je izložena međunarodnoj konkurenciji, to je značio, da će propasti svi oni koji imaju troškove proizvodnje iznad 8,88 kune po jednom euru proizvodnje. Bilo je oko 50% takve proizvodnje. Nakon nekoliko tjedana tečaj eura (tadašnje DEM) smanjen je s 8,88 na današnjih oko 7,50 kn., odnosno kuna je ojačala za oko 20%! Tom revalvacijom kune, svi oni proizvođači koji su imali troškove proizvodnje po jednom euru iznad 7,50 kn sada su se i oni našli na putu likvidacije. Novi tečaj je pogodilo preko 60% tadašnje proizvodnje. Troškovi su i nakon toga nastavili zbog stare tehnologije, tranzicije i rata! Teško je objasniti ovakve odluke država koje su uperene protiv vlastitog gospodarstva. Rezultat je bio stagniranje hrvatskog izvoza, rast uvoza, povećanje negativnog salda tekuće bilance i vanjskog duga. Investicije su rasle u šoping-centre za prodaju uvozne robe, a stagnirale investicija u domaće proizvodne kapacitete i radna mjesta. Udio izvoza u BDP pao je ispod 30%, i u skoro najmanjem BDP u EU. Zemlja veličine Hrvatske trebala bi imati taj udio preko 60%. Najvidljiviji politički efekt takve politike je emigracija mladih, zbog nedostatka kvalitetnih radnih mjesta. Iako su negativni efekti precijenjene vrijednosti kune bile već u par godina vidljive, kroz proteklih 25 godina, nikad se nije napravila analiza niti prihvatila rasprava o tako „zakovanom“ i precijenjenom tečaju. On se digao na pijedestal prirodne konstante. Obrazloženja, ako ih je bilo, bila su u potpunoj suprotnošću s ekonomskom znanošću? Stabilni tečaj nije problem. Problem je njegova razina. Za Hrvatsku tečaj kune je određen katastrofalno visoko, odnosno za euro nisko. Agresorske granate nisu mogle pogoditi sve proizvodne pogone, ali tečaj je pogodio ne samo sve pogone, nego i sve proizvode. Proizvođači, uz gubitak konkurentnost na izvoznim tržištima izgubili su i domaće tržište. Političari, a još žalosnije „ekonomisti“ rješenje su nalazili u smanjivanju cijene rada, kad su plaće u Hrvatskoj među najnižim u EU, zatim u politici smanjenja cijena inputa (energije i sirovina), u smanjenju poreza i doprinosa ili povećanju subvencija koje bi trebale pokriti troškove iznad tečaja itd... tako da se razvojna ekonomika u Hrvatskoj pretvorila u nerazvojnu antiekonomiku.

Čitava ta politika vodila se u situaciji tranzicije i rata kad je trebalo povećavati, a ne smanjivati, monetarni prostor za njihovo financiranje. Zbog dodatnih troškova, direktno i indirektno, troškovi proizvodnje u Hrvatskoj bili za isti proizvod barem 50% veći u odnosu na iste proizvode iz mirnih i razvijenih zemlja. Teško je objasniti činjenicu, neviđenu nikad u povijesti, da zemlja u ratu vodi politiku, administrativno precijenjene valute čvrste valute. Sve razvijene zemlje su vodile obrnutu politiku. Nakon drugog svjetskog rata međunarodnim dogovorom, zemlja je mogla odrediti tečaj svoje valute koji održava punu zaposlenost i ravnotežu u bilanci plaćanja. Ako u trgovini s inozemstvom ima prevelik deficit može devalvirati valutu da popravi svoj položaj na svjetskom tržištu. Amerikanci su dozvolili Njemačkoj i Japanu nakon drugog svjetskog rata da drže svoju valutu podcijenjenom kako bi se što prije uključili u svjetske tržište. Danas Amerikanci prigovaraju Kinezima da podcijenjenom vlastitom valutom povećavaju svoju konkurentnost. Švicarska ja zaustavila rast (aprecijaciju) tečaja franka jer je to štetilo konkurentnosti švicarskoga gospodarstva. Slično se došlo i do pojma „nizozemske bolest“, koji je ušao u udžbenike ekonomije. Hrvatska u puno težoj situaciji, kad bi svi drugi deprecirali svoju valutu, ona je aprecira! Potpuno nerazumno. Potpuno nehrvatski! Devizna klauzula, uz štete koje sama proizvodi, je okrunila štetnost takve tečajne politike i kuni oduzela funkcije novca. Hrvatska je uvela euro (1993. ) i prije i nego što je on uveden u Europi: fiksni tečaj i devizna klauzula je u stvari euro, koji se u Hrvatskoj samo zove kuna. Znači mi već 25 godina imamo euro, samo ga moramo tako nazvati.

Boris Vujčić GUVERNER VUJČIĆ Čak ni iznimno ekspanzivna monetarna politika ne može sama po sebi osigurati rast

Euro je dobra valuta. Hrvatska ekonomija još uvijek daleko od prosječne razine EU ekonomije i ne može pratiti njen ritam. Euro ne izlazi niti je slika efikasnosti Hrvatskog gospodarstva i ne može biti efikasan hrvatski novac. Bez nacionalnog novca, kao najjačeg instrumenta, Hrvatska nikad neće to postići. EU monetarna politika neće se prilagođavati hrvatskoj situaciji, a ulaz ovakvog hrvatskog gospodarstva u euro zonu prikovao bi ga na dnu EU i od Hrvatske napravio EU prosjaka ili koloniju. Ostvarivanje deficita, javnog duga, inflacije i kamata su uvjeti za birokrate, dok se razvojni i ekonomsko-strukturni bitni za efikasno uvođenje eura. Da bi se to postiglo najbitnija reforma bila konačno uvođenje kune kao nacionalnog novca slijedećih desetak godina, kako bi se ubrzao gospodarski rast i izgradila suvremena gospodarska strukture. Nakon tog razdoblja eura bi mogao potaknuti daljnji razvoj. Sada je Hrvatska daleko od te točke i uvođenjem eura do 1930. više bi nalikovala na koloniju nego na zdravu i ravnopravnu članicu EU. Najbolji primjeri za neprilagođenost EU gospodarstva i euru su mediteranske zemlje od Grčke preko Italije do Španjolske.

KLIMATSKE PROMJENE
Svjetska banka: Kroz 10 godina hrvatska bi obala mogla biti poplavljena i puna invazivnih vrsta, a poljoprivreda nestati
Schneider
Pametne tvornice
Ohrabrujemo i potičemo digitalnu transformaciju u zemljama jugoistočne Europe