Veliki slap okovan ledom, snijeg do iznad koljena, a tamo daleko u divljini, gdje posjetitelj nikad neće doći, u snijegu svježi tragovi medvjeda, vuka, risa, jelena... Čuvari parka, rendžeri Robert Matijević, Stjepan Špehar i Predrag Matovina su na terenu. U službenoj Daciji Duster 4x4 obilaze Nacionalni park Plitvička jezera, naš najveći park, u koji prema statistici uđe svaki deseti turist koji dođe u Hrvatsku. Ne posjeti ih toliko ni Dubrovnik, ni Rovinj, ni – Zagreb. A ovi dečki paze, dakako i zimi, da sve prođe kako treba, da onaj tko uđe iz parka sretno i sigurno i izađe...
– Idemo automobilom koliko se može, a kad se više ne može, onda 'na noge'... Netko ima krplje, drugi skije, treći pješice po snijegu – govore. Glavni čuvar nacionalnog parka, ponosa države, Robert Matijević nastavlja priču: – Kad su snježne oborine, moj je tim prvi koji obilazi staze. Mi javljamo gdje je prohodno, pa putem nadzornog operativnog centra više od 700 kolega u svakom trenutku zna kakvo je stanje prohodnosti jezerskog sustava. Ako nije prohodno, zatvaramo dio po dio. A trebate znati da su jezera tek jedan posto nacionalnog parka, ali da se mi brinemo i o ostalih 99 posto. Mi smo ti koji smo na terenu, koji ga poznajemo kao svoj džep. Čuvar parka Stjepan Špehar odrastao je, kao i većina drugih kolega, u nacionalnom parku.
– Iz Rastovače sam, ne mogu živjeti bliže Plitvičkim jezerima. Moja obitelj živi tu od davnina, Špehari su još u 18. stoljeću doselili iz Saborskog u ovaj kraj – govori Stjepan.
Kakve zime iz djetinjstva na jezerima pamtite? – To je krajem osamdesetih bio pravi veliki snijeg! Znalo je biti i po metar i pol snijega, a mi bismo kao djeca radili tunele u tom snijegu. Iz kuće je teško bilo izaći, jer kad bismo otvorili vrata više od pola bio je snijeg, a nanosi su bili i do pola krova. Kažem, u to doba ni pingvinima ne bi bilo svejedno da su bili u Rastovači – smije se Špehar. Po snijegu se, u to doba, pekla rakija i radilo kolinje?
– Tako je, imali smo puno stoke, krava, ovaca, svinja... Tim se prascima pekla "meća", jelo u koje je išlo sve što je moglo, od kukuruza, kave, sve što je ostalo od ručka... A kolinje bi trajalo mjesec dana. Svatko je imao prasca, dva, tri ili pet, neki su bili teški i 200 kilograma, pa smo svi vikendom kod susjeda, jedni drugima, pomagali. Mene bi kao dijete slali "ajd' po pivo, ajd' po rakiju, sad miješaj čvarke, pa primi prase, guli slaninu, čisti nakon kolinja... " No konstanta je bila upravo – snijeg. Snijeg je padao i kad se pekla rakija. Kažem, snijeg u Lici koji pamtim iz djetinjstva i ovaj danas teško je usporediti...
Gdje ste se kupali ljeti? – Tu, u nacionalnom parku, ali ne u jezerima već u Korani, bilo nam je bliže. U to je doba na jezeru Kozjak bilo i kupalište, na mjestu gdje sad pristaju brodovi, no to je danas strogo zabranjeno. Mi smo se, eto, kupali u Korani. Kolega čuvar prirode Predrag Matovina također živi i radi u nacionalnom parku. – Ja sam u selu Poljanak, iznad Velikog slapa. Štoviše, navečer kad sam na terasi čujem slapove. Pa gdje ću ljepše živjeti, ne bih to nizašto mijenjao! – priča Matovina.
Kako je živjeti u parku? – Cijeli život živim tu, djetinjstvo sam proveo u susjednom Jezercu, a sad sam gore u Poljanku. Sagradio sam i kuću s pogledom na kanjon Korane, otac Predrag je tesar, zlatne ruke ima i dosta smo toga sami napravili. Živim sa zaručnicom Petrom...
Imate li psa ili mačku? – Nemamo ni psa ni mačku, ali imamo životinje koje izlaze iz šume, srne, lisice, još eto na našoj novoj terasi nije bilo medvjeda, ali su se pojavljivali u selu.
Zašto medvjed dolazi u selo? – Uglavnom na "cugu", dođe piti vodu jer su cisterne oko kuće. Privlače ga i košnice koje imaju susjedi, po medu koji voli medo je i dobio ime, zar ne? Voli i matičnu mliječ, a kad nađe ličinke, od sreće puše u šape! – veselo priča čuvar prirode. Glavni čuvar prirode Robert Matijević nastavlja priču: – Čak je jedan plitvički medo i po meni dobio ime, nazvali smo ga – Robi! Spašavali smo ga te mu u suradnji s profesorima s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu stavili ogrlicu za praćenje. Dislocirali smo ga s ovog područja na rub prašume Čorkove uvale, a dalje ga pratili putem čipa u ogrlici. Nedavno smo imali i slučaj medvjedice s mladima, koju smo također trebali dislocirati što dalje od naselja – govori Matijević, inače diplomirani pravnik, usto glavni lovnik ovog kraja.
Koliko medvjed može brzo prelaziti dionice? – Mladi medvjed, onaj koji ima oko 100 kilograma, a kojeg je majka, kad ga je odgojila, nakon tri godine i odbacila, traže mjesto gdje će živjeti. Moraju napustiti obiteljski krug i pronaći mjesto u kojem će živjeti, a koje može biti i stotinama kilometara dalje od njihove obitelji. Medvjed može i 50 kilometara u danu proći, a vuk 100 kilometara dnevno.
Kako prepoznajete tragove u snijegu, kakav trag ostavlja medo? – Medo ima ovalnu dugu šapu, sličnu ljudskoj, ali ima kandže. Ovisi o tome koliko je medvjed velik, njegova šapa može imati i 30 centimetara. Po tragu, dakako, znamo i njegovu veličinu – govore rendžeri pa nastavljaju: – Ako je trag svjež, jasno možemo zaključiti da je medvjed prošao prije sat vremena, a ako je prošlo dugo ta se stopa širi, pa može biti velika kao ekran od laptopa! Ali, to ne znači da je medvjed velik, već da je prošlo mnogo vremena otkako je tuda prošao.
Kakve tragove ima ris? – Risovi su tragovi šapa poput velikih mačjih. No, risa se vrlo rijetko primijeti. On je tajanstven, kreće se po stjenovitim područjima, vrlo dobro čuje i čim nasluti da je blizu naselja ili da su blizu ljudi, on odlazi ili se penje na drvo i izbjegava bilo kakav kontakt.
Čime se hrani ris? – Risu je srna omiljeno jelo! Kao što su nama rendžerima ćevapčići, sarma ili kobasice i lički škripavac, tako je njemu omiljeno srneće meso.
A koliko je brz? – Naš ris Kras, kojeg smo pustili prije tri godine na području Čorkove uvale, lutao je od Bosne sve do Austrije. Zadržavao se u Gorskom kotaru, Sloveniji, a u suradnji s organizacijom Life Lynx došao je kao mladić s područja Karpata na područje Nacionalnog parka Plitvička jezera, ne bi li se u vrstu unijela nova krv. Došao je kao odrasla muška jedinka, a moramo ga pohvaliti, jer smo na kamerama vidjeli da risove ženke imaju novo potomstvo. Jedna ženka ima dvoje mladih, druga ima troje mladih, sve su to Krasova djeca...
Kako rendžeri razlikuju risove? – Po šarama, svaki ima drugačiju šaru... A vukovi? Njihova je šapa poput psa? – Veći je trag, pogotovo ako je vuk samac. Riječ je o mlađem vuku, koji se odvojio od čopora i traži svoje područje. Vuk samac nikad nije stariji vuk.
Kakva je hijerarhija u čoporu vukova? – Čopor nikad ne odbacuje starije vukove, već se brine o njima. Pare se samo alfa mužjak vuk i alfa ženka vučica. Ostali ne, kod vukova nema šaranja (smijeh)... Ako se pare međusobno, vukovi ih istog trena istjeraju iz čopora. Kad se kreću, a u pokretu su maltene neprestano, prvo ide stari vuk i ostali vukovi prate njegov tempo. Iza starog vuka koji je prvi ide jači mlađi vuk, u sredini su mladi i ženke, a na kraju kolone je alfa mužjak.
Koliko je vukova u plitvičkim čoporima? – Na našem su prostoru četiri čopora i svaki ima sedam ili osam jedinki. Toliko je velika obitelj. Recimo, u američkom Yellowstoneu, koji je najstariji nacionalni park na svijetu, čopori vukova broje i po 25 jedinki, ali to je druga vrsta. Naš je europski sivi vuk.
Kako pratite vukove? – Pratimo njihove tragove, da otkrijemo u kojem se smjeru kreću, gdje idu, gdje obitavaju... Najčešće su na prijevojima, a njihov izmet analiziramo u suradnji s Veterinarskim fakultetom, mi im dostavljamo uzorke i pratimo što se s čoporom događa. Jedan je čopor plješivički nazvan po Ličkoj Plješivici, drugi krbavski po Krbavskom polju, treći homoljevački po Homoljcu, a četvrti dolazi iz smjera Slunja.
Sreću li se čopori vukova i kako ti susreti izgledaju?
– Vukovi se trude da se ne sretnu s drugim čoporom. Glasaju se zavijanjem i dojavljuju jedni drugima gdje su. Usto, i obilježavaju svoj teren, a kad čopor uđe na prostor drugog čopora, onda dolazi do problema, kao što bi došlo do problema i da netko nepoznat uđe u vaš stan. Ipak, vukovi izbjegavaju međusobne sukobe – objašnjavaju rendžeri.
Što je sve posao čuvara prirode u Nacionalnom parku Plitvička jezera? – Čuvari primjenjuju ovlasti iz članka 209. Zakona o zaštiti prirode, a njih je niz, od upozorenja, prikupljanja podataka, ograničenja kretanja, osiguranja mjesta događanja, uspostava prijašnjeg stanja, planiranja, organiziranja i izvođenja poučnih šetnji, ekološke poduke posjetitelja i lokalnog stanovništva, skrbi o sigurnosti posjetitelja, poduzimanja spašavanja, motrenja, praćenja stanja biljnih i životinjskih vrsta, vrsta gljiva te drugih vrijednosti zaštićenog područja i područja ekološke mreže. Naš je zadatak, dakako i provjera identiteta, naplata novčanih kazni za štete, izricanje upravnih mjera, pa i podnošenja kaznenih prijava i pokretanja prekršajnih postupaka podnošenjem optužnih prijedloga...
Tko se boji čuvara prirode? – Oni koji nedopušteno logoruju, kampiraju, kupaju se, pale vatru, koji se kreću bez ulaznice ili odlaze izvan označenih staza, krivolovci...
Kako se posjetitelji trebaju ponašati u nacionalnom parku? – U nacionalnim parkovima i zaštićenim rezervatima pravila su drukčija nego igdje drugdje. Najlakše je zapamtiti da, bilo na Mljetu, u Sjevernom Velebitu, na Krki, Starigrad Paklenici ili drugom nacionalnom parku, posjetitelj iza sebe može ostaviti samo tragove svojeg kretanja, da iz prirode ništa ne može uzeti osim tek fotografija i lijepih uspomena... – poručuju čuvari parka.
Što su još njihovi zadaci? – Educiramo lokalno stanovništvo, ali i naše vodiče, upućujemo sve dionike koji žive, obitavaju ili prolaze nacionalnim parkom kakva su ovdje pravila. Pa i mališane u vrtiću u Mukinjama učimo kako čuvati prirodu.
Što mališani u vrtiću pitaju rendžere? – "Što ovi čike rade?". To je često pitanje, pa im mi objašnjavamo: "Čuvamo mede, zeke i ribice!"
Čuvate i turiste, koje akcije spašavanja pamtite? – Dogodi se, nažalost, da turist odluta... Skrene sa staze, pa se izgubi, dolazi do ozljeda, padova, a mi smo ti koji prvi silazimo u kanjon s nosilima i spašavamo ih. Najbolje poznajemo teren, nitko ne poznaje kraj bolje od nas, pa se i HGSS oslanja na nas kada treba u akciju. Kažem, prvi smo koji dolazimo na ovom području do unesrećenih – govore.
Koliko je velik Nacionalni park Plitvička jezera? – Gotovo 30 tisuća hektara, da ga krenemo s automobilom samo obići po granicama i vozimo se osam sati, uspjeli bismo napraviti tek krug.
Poznajete li zaista svaki dio tog područja? – Da nas netko sad spusti nasred Javornika, to je lijevo iznad Saborskog, istog bismo se trena orijentirali i znali gdje smo, a tako i na svakoj drugoj poziciji. Odrasli smo ovdje, igrali se tu kao djeca, sad radimo desetljećima, nema tog mjesta koje ne poznajemo. Jer, ako ne znaš teren, nemaš kako raditi ovaj posao... Da se što, ne daj Bože, dogodi, mi smo prvi koji krećemo. I poznavanje terena najvažnija je stvar. Jer, ako se i mi izgubimo, što smo onda napravili? Istina, ako je gusta magla, tu smo i mi u problemu – govore rendžeri.
Koje sve slučajeve potraga i spašavanja pamtite? – Turist se posvađao sa suprugom, naljutio se i – otišao svojim putem. Nije se vratio... Supruga je prijavila nestanak, mi se rasporedili, jedan je krenuo prema jezerima, drugi prema planinarskoj stazi na Medveđaku... I čovjeka smo pronašli drugo jutro, spavao je u šumi. Upravo na Medveđaku, gdje smo i pretpostavili. Sjećamo se i jedne turistice koja se nije pojavila na dogovorenom mjestu kod Ulaza 1, kada je autobus s njezinom grupom trebao krenuti dalje, i mi smo je tražili do nakon ponoći. Na kraju smo doznali od jednog lokalnog taksista da je on upravo tu ženu, a imali smo njezinu fotografiju, ostavio u Ninu ispred Konzuma! Ni mobitel nije imala, ostao joj je u autobusu. Zamislite, mi je tu tražimo, a ona u Konzumu na moru (smijeh). Srećom, ništa se nije dogodilo, već se gospođa uplašila da je grupa otišla bez nje, pa je sama s taksijem nastavila prema Zadru, odnosno Ninu, gdje su trebali prenoćiti. Bio je i jedan koji je odlutao, pa se pojavio na naplatnim kućicama u Otočcu, što je 80 kilometara odavde, a mi smo ga tražili cijeli dan...
Koji je savjet za one koji se u prirodi izgube? – Treba tražiti poznate orijentire – planinske masive ili vrhove brda, neki kanjon, nešto što može biti orijentir. I sunce pomaže, jer se prema njemu mogu odrediti strane svijeta...
Koliko je rendžerima u parku teže raditi zimi nego ljeti? – Zimi je teško, mnogo teže... Jer, kretanje automobilima po području parka svedeno je na minimum, očiste se samo glavne prometnice, a sve ostalo je, kako smo i spomenuli – na noge. Treba itekako imati dobru kondiciju za zimu, jer za proći dva ili tri kilometra, za što inače treba 45 minuta, po snijegu treba i dva i pol sata.
Je li lakše probijati se prirodom po svježem ili starom snijegu? – Friški snijeg relativno je lagan za hodanje, a najveći je problem dva ili tri dana star snijeg, koji je nabijen, tu je teško... Mi čuvari parka ujedno smo prvi koji obilaze staze, mi smo ti koji javljamo što je prohodno, a što nije.
Zalede li se zimi plitvička jezera i slapovi? – Dakako! Manja jezera najlakše se zalede, no pamtimo i zaleđeno najveće jezero Kozjak, kada ni brodovi zbog leda ne mogu voziti. Slapovi također znaju biti pod ledom, voda i dalje teče, ali ispod ogromnih sigi.
Koje ribe plivaju u plitvičkim jezerima, čuvari prirode i o njima se brinu, zar ne? – Jezerska i potočna pastrva autohtone su vrste. Ipak, u jezerima plivaju štuka i klen... I one su invazivne, jedu ikru, pastrve. Kolega Slavko Vuković, također čuvar prirode, surađuje s Aquatikom iz Karlovca i PMF-om u programu izlovljavanja invazivnih vrsta. Lani su se micale umjetne barijere na tokovima Bijele rijeke, koje su bile prepreka migracijama pastrvama do izvora, prvi smo koji smo odradili takav projekt u našoj zemlji, pomagao je WWF, pa danas pastrva može doći do izvora Crne i Bijele rijeke, što je ključno jer se sada može mrijestiti u plićoj vodi. Eto, upravo je ovih proteklih siječanjskih dana završeno mriještenje... – govore.
Što je, konačno, zadovoljan čuvar prirode u nacionalnom parku? – Očuvana priroda, sretni posjetitelji te da su svi oni koji su ušli u nacionalni park iz njega sigurno i izašli. E, tad je čuvar parka zadovoljan radnim danom! – poentiraju dečki u plitvičkim uniformama pa se vraćaju na teren. U netaknutu, često i divlju prirodu, koju ovdje oni najbolje poznaju...
Otvori KEKS Pay
