Nakon 113 godina njegova postojanja, bez imalo pretjerivanja možemo reći da stadion u zagrebačkom Maksimiru nije tek jedan u nizu sportskih objekata – najveći stadion u metropoli punih je 77 godina Dinamov dom, adresa na kojoj su driblale i zabijale golove najskuplje noge domaćeg nogometa, one hrvatskih reprezentativaca, to je mjesto legendarnih utakmica, stadion na kom se pisala povijest, no na žalost i stadion koji je postao neslavan simbol dugogodišnje nebrige, promašenih, započetih i nikada dovršenih projekata i kontinuiranog propadanja. Priča o maksimirskom stadionu započinje u kasnu jesen davne 1911. godine. Tada su, naime, započele prve pripreme za transformaciju jedne livade, odnosno kukuruzišta u zagrebačkom Maksimiru u nogometni teren. Iza te je inicijative stajao HAŠK - Hrvatski akademski športski klub koji je od tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera u povoljan zakup dobio zemljište u Maksimiru. Nakon što je Branko Domac izradio nacrte, 1. veljače 1912. godine započeli su prvi radovi, a već 5. svibnja te godine upriličeno je i svečano otvorenje novog nogometnog stadiona čije su dimenzije bile 110x70 metara, a kapacitet oko 1090 gledatelja.
Na dan otvorenja glavni je događaj bio dvoboj HAŠK-a i mađarskog BAK-a, no prvu su utakmicu tog povijesnog dana odigrale prva i druga momčad Građanskog. Ti su prijeratni klubovi rasformirani nakon Drugog svjetskog rata, a 1948. godine na stadion u Maksimiru doselio se novoosnovani NK Dinamo, koji je te godine prvu utakmicu u svom novom domu odigrao s beogradskim Partizanom. Bile su to godine kada je na Maksimiru započela jedna nova ere. Drvene tribine preselile su na stadion u Kranjčevićevoj ulici, a klub je na maksimirskom stadionu ubrzo izgradio upravnu zgradu, nasipe za stajanje, te malu betonsku tribinu na zapadnom dijelu igralištu. Izgradnja stadiona kakvog danas poznajemo započela je 1952., a project potpisuju ugledni arhitekti Vladimir Turina, Eugen Ehrlich i Franjo Neidhardt.
U sklopu prve faze gradnje, godine 1954., dovršena je zapadna tribina, ali i atletska staza, a godinu dana kasnije izgrađena je sjeverna tribina. Godine 1961. izgrađena je istočna tribina, ali i postavljena prva rasvjeta na stadionu, a tri godine kasnije započeta je i gradnja južne tribune koja je završena 1969. U prostorije na stadionu uprava Dinama preselila je 1972., a četiri godine kasnije na maksimirskom su stadionu igrane utakmice EP-a.
VEZANI ČLANCI:
Upravo je maksimirski stadion bio veličanstvena pozornica na kojoj su se odigrali brojni događaji za pamćenje – na njegovu je travnjaku domaćin Dinamo ostvario neke od svojih najvećih uspjeha, no tim su travnjakom prošle i kopačke brojnih svjetskih nogometnih velikana poput Pelea, Ronalda i Eusebija. Upravo je na tom stadionu, 17. listopada 1990., odigrana i prva utakmica moderne hrvatske nogometne reprezentacije koja je tada odmjerila snage s ekipom SAD-a. No, Maksimir nije bio samo pozornica za nogometne spektakle, godine 1990. ušao je u povijest i kao snažan simbol hrvatskog otpora. Naime 13. svibnja te godine utakmica između Dinama i Crvene Zvezde pretvorila se u svojevrsnu uvertiru raspada Jugoslavije. Zbog masovnih nereda koji su tada izbili na tribinama i na terenu, te sukoba navijača s tadašnjom milicijom, ta utakmica nikada nije odigrana, a umjesto po golovima, ostala je zapamćena po reakciji Dinamovog kapetana, Zvonimira Bobana, koji je, braneći navijača, udario milicajca. Taj je događaj na maksimirskom stadionu bio svojevrstan početak hrvatskog otpora, početak raspada Jugoslavije, a po mnogima i simboličan početak Domovinskog rata.
Osim nogometnih, maksimirski je stadion više puta bio i epicentar vrhunskih, glazbenih događanja, ugostivši neke od najvećih svjetskih i domaćih glazbenih zvijezda. Na impresivnom je popisu David Bowie, koji je 1990. godine koncertom na maksimirskom stadionu oduševio publiku. Na istom je mjestu, gotovo dva desetljeća kasnije, 2009. godine, irska rock skupina U2 priredila pravi spektakl održavši dva uzastopna koncerta na kojima se okupilo nevjerojatnih 120.000 posjetitelja. Impresivan je nastup 2011. godine imao i američki rocker, Jon Bon Jovi, a tisuće je obožavatelja na istoj adresi okupilo i legendarno Bijelo dugme.
Unatoč njegovu neospornom sportskom, ali i povijesnom značaju, maksimirski je stadion desetljećima bio poprište započetih, nedovršenih projekata i često neuspješnih rekonstrukcija. Prvo značajnije preuređenje stadiona bilo je uoči Univerzijade 1987., kada je zapadna tribina dobila krov. Nakon 1990., od kako se stadionom koristi te njime upravlja NK Dinamo, najveća rekonstrukcija započela je tek 1997/1998. godine. Srušena je stara sjeverna tribina, a na njenom je mjestu izgrađena nova, kapaciteta 10.965 mjesta, s velikom, ostakljenom poslovnom zgradom koja niti do danas nije zaživjela u potpunoj funkciji. Na istočnu i južnu tribinu postavljene su sjedalice, obnovljena je i zapadna tribina s VIP ložama, no time je kapacitet stadiona smanjen na oko 35.000 sjedećih mjesta. Planova je bilo još mnogo, spominjalo se spuštanje travnjaka, uklanjanje atletske staze, dogradnja tribina do kapaciteta od 60.000 mjesta, no projekt je očito ipak bio prevelik zalogaj te su krajem 1999. godine svi radovi naglo obustavljeni te prema prvotnoj zamisli nikada nisu završeni. Ipak, sitnih je make overa bilo pa su tako u ljeto 2011. zamijenjene sve sjedalice, postavljen je novi travnjak s grijanjem i drenažom, a uređeni su i unutarnji prostori, lože i svlačionice.
U kolopletu brojnih nedovršenih rekonstrukcija, stadion je prije pet godina zadobio i još jedan snažan udarac – nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020., istočna je tribina, iz sigurnosnih razloga, stavljena izvan funkcije, čime je kapacitet smanjen na današnjih 24.851 mjesto. Daleko je to od nekadašnjeg, zlatnog doba stadiona koji je rekord posjećenosti zabilježio 19. srpnja 1973. godine, kada je kvalifikacijsku utakmici za Prvu saveznu ligu između Zagreba i Osijeka, pratilo nevjerojatnih 64.138 gledatelja. Kada danas konačno podvučemo crtu ispod 113 godina postojanja, sasvim je jasno da je maksimirski stadion prošao gotovo filmski, turbulentan put od stadiona iz snova, do stadiona iz noćne more. Unatoč brojnim 'kirurškim zahvatima', estetskim operacijama, pacijent ipak nije preživio. Nakon desetljeća neizvjesnosti, presuda je pala - stadion će biti srušen! Nakon što su konačno riješili dugotrajne imovinske sporove, predstavnici Grada Zagreba, Vlade Republike Hrvatske i Zagrebačke nadbiskupije, početkom 2024. godine potpisali su povijesni sporazum koji je konačno srušio i sve prepreke te širom otvorio vrata izgradnji novog, modernog gradskog stadiona kakav Zagreb i hrvatski nogomet definitivno trebaju, ali i zaslužuju. Nova era za hrvatski nogomet trebala bi započeti krajem 2028. ili početkom 2029. godine kada bi trebala biti dovršena suvremena arena kapaciteta od oko 35.000 sjedećih mjesta, koja će zadovoljavati i najviše UEFA-ine standarde.
>>FOTO Maksimir je ostavio svoj trag na brojnim životima! Pogledajte neke trenutke s kultnog stadiona>>
Neznam dali se bude to ostvarilo, ali je vrijeme da se ta rugoba zruši i napravi tj izgradi stadion s 50000 sljedećih mjesta , bez obzira na sentimentalni prizvuk članka o prošlosti!