Skepticizam potpredsjednika SAD-a JD Vancea prema Europi odavno je očit, no nedavni događaji i otkrića bacili su novo svjetlo na dubinu njegovog animoziteta prema transatlantskim saveznicima. Od kritiziranja NATO potrošnje i ismijavanja EU birokrata kao senatora, do otvorenog prijezira prema europskim interesima s pozicije potpredsjednika, Vanceova stajališta oblikuju novu, zategnutiju eru u odnosima SAD-a i Europe. Njegove izjave i postupci, kako javni tako i privatni, ukazuju na kompleksnu mješavinu ideološkog neslaganja, percepcije europskog "parazitiranja" i fokusa na uske američke interese.
Jedan od ključnih motiva Vanceovog stava jest dugogodišnja američka frustracija, koju dijele i neki prethodni predsjednici, zbog nedovoljnog europskog ulaganja u vlastitu obranu. Vance je kao senator oštro kritizirao navike potrošnje unutar NATO saveza i aktivno radio na blokiranju paketa pomoći Ukrajini početkom 2024., tvrdeći da "Amerika ne može beskonačno ispisivati bjanko čekove". Ovaj stav kulminirao je u nedavno procurjeloj privatnoj konverzaciji visokih dužnosnika Trumpove administracije putem aplikacije Signal, koja je nenamjerno podijeljena s glavnim urednikom časopisa The Atlantic. U razgovoru o planiranju vojnog udara na Hute u Jemenu radi osiguranja pomorskih puteva u Crvenom moru, ključnih za europsku trgovinu (40% u usporedbi s 3% američke), Vance je izrazio duboku nesklonost: "Jednostavno mrzim ponovno izvlačiti Europu". Ministar obrane Pete Hegseth složio se, odgovarajući: "U potpunosti dijelim vaš prezir prema europskom parazitiranju. Patetično je."
Ova epizoda, zajedno s prijedlogom savjetnika Stephena Millera da SAD naplati saveznicima troškove osiguravanja Crvenog mora, razotkriva temeljni pristup administracije: saveznici se promatraju kao teret ili, u najboljem slučaju, kao izvor potencijalnog profita, a ne kao partneri. Vance, kao istaknuti glasnogovornik Trumpove doktrine "Amerika na prvom mjestu", smatra da ograničene američke resurse treba usmjeriti primarno na suparništvo s Kinom i rješavanje problema u vlastitoj hemisferi, dok bi Europa trebala sama brinuti o svojoj regionalnoj sigurnosti, uključujući prijetnju iz Rusije. Osim pitanja nacionalnih interesa i raspodjele tereta, Vanceov animozitet hrani se i percepcijom rastućeg jaza u vrijednostima između SAD-a (kako ga on vidi) i suvremene Europe. Njegov govor na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači šokirao je mnoge europske diplomate. Umjesto fokusa na rusku invaziju na Ukrajinu, Vance je održao oštru kritiku europske demokracije, tvrdeći da najveća prijetnja Europi dolazi "iznutra".
VEZANI ČLANCI:
Optužio je europske institucije za gušenje slobode govora, navodeći primjere poput kaznenog progona čovjeka koji je tiho molio ispred klinike za pobačaje u Britaniji, njemačkog kriminaliziranja "antifeminističkog" govora na internetu i švedskih pravnih posljedica nakon prosvjeda sa spaljivanjem Kurana. Posebno je kritizirao isključivanje njemačke krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD) s konferencije, pozivajući mainstream stranke da "sruše zaštitni zid" i uključe populističke glasove. Nakon govora, Vance se privatno sastao s čelnicom AfD-a Alice Weidel, ignorirajući njemačkog kancelara. Za Vancea i njegove pristaše, Europa sve više napušta vrijednosti slobode govora i nacionalnog suvereniteta koje Amerika pod Trumpom ponovno prihvaća. Vance vidi Europu kao kontinent koji se okreće cenzuri i "progresivnim idealima" koji prikrivaju autoritarnost, te masovnom uvozu imigranata koji se ne žele asimilirati. Vanceova nesklonost Europi nije samo teorijska; manifestira se i u izravnim diplomatskim sukobima. Sastanak u Ovalnom uredu s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim krajem veljače pretvorio se u javni fijasko. Vance je pred kamerama napao Zelenskog zbog navodne nezahvalnosti prema Trumpovim naporima za okončanje rata, zahtijevajući da kaže "hvala". Incident, koji je jedan europski diplomat nazvao "diplomatskim Černobilom", ostavio je Zelenskog vidno potresenim i bez dogovora.
Njegovi privatni komentari u Signal grupi potvrđuju da javni ispadi nisu samo predstava. Čini se da Vance iskreno vjeruje da je pomaganje Europi, čak i kada se posredno štite američki interesi (poput slobode plovidbe), nešto što treba izbjegavati. Neki analitičari, poput Yasche Mounka, idu toliko daleko da sugeriraju kako Vanceov cilj nije samo potaknuti Europu na veću odgovornost, već je aktivno oslabiti i kazniti, možda je čak videći kao "otvorenog neprijatelja". Razlozi Vanceovog prezira prema Europi su višestruki: percepcija ekonomskog iskorištavanja SAD-a, ideološko neslaganje s europskim liberalizmom i unutarnjim politikama, te primjena "America First" doktrine koja savezništva podređuje uskim nacionalnim interesima. Bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Védrine sugerira da je Vanceova "namjerna" hostilnost prema savezima opasna, ali i "korisna" jer tjera Europu da se suoči s pitanjem vlastite strateške autonomije koje je desetljećima izbjegavala. Dok Vanceov utjecaj raste, a mogućnost da postane predsjednik nije zanemariva, Europa se suočava s imperativom radikalne samo-transformacije – vojne, ekonomske i tehnološke – kako bi mogla samostalno oblikovati svoju sudbinu u svijetu gdje se na američku zaštitu više ne može bezrezervno računati.
>>FOTO Trump godinama 'njeguje' svoj prepoznatljivi izgled. Zbog toga su mnoge šokirale dvije fotografije>>
Otvori KEKS Pay
Sve je točno rekao ali razmaženim Europljanima ne paše takva iskrenost iako i ostali američki političari privatno tako misle. Pa bogte šlepamo se Americi već 70 godina. Kad bi nam ispostavila račun za obranu Europa bi bankrotirala. Slijedi otrežnjenje Europljana i shvaćanje da ništa više nije besplatno. Sve treba zaraditi a ne sjediti po Bruxellesu i kavama i određivati dozvoljene dimenzije i oblike krastavaca