Kad je Donald Trump prvi put osvojio Bijelu kuću, taktika njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je u tom trenutku imala glavnu riječ u Europskoj uniji, svodila se na odugovlačenje i čekanje, kao da je riječ o kratkotrajnoj oluji koja će brzo proći. Trump se prema čelnicima europskih zemalja, koje su usto bile i tradicionalni američki saveznici u Europi, odnosio s otvorenim prijezirom. Ne samo da je otvoreno priželjkivao raspad ujedinjene Europe, u kojoj je vidio konkurenta američkom gospodarstvu nego je na tome i aktivno radio. Primjerice, nagovarao je Britance na najtvrđi mogući Brexit, odnosno na potpuni prekid odnosa s EU, obećavajući im potpisivanje "lijepog" i "velikog" sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD-om "kad se Britanija riješi europskih okova", ali London i Washington ni do danas nisu usuglasili ni potpisali takav sporazum, što britanski konzervativci i zagovornici Brexita teško mogu objasniti britanskoj javnosti.
Kakve veze ima Europa sa proxy ratom u Ukrajini? Po stavu SAD-a i Europe u ratu u Palestinu se vidi da ni SAD, a ni Europu nije briga ni za zapadne vrijednosti, ni za demokraciju ni za međunarodni pravni poredak. Ukrajinci su napravili puč u svojoj zemlji i neka sami kusaju što su zakuhali.