Sva relevantna istraživanja pokazuju da se mladi diljem svijeta informiraju uglavnom putem društvenih mreža. Jedan od glavnih izvora vijesti na mrežama nisu ni mediji ni novinari, već – influenceri. Taj podatak često izaziva nevjericu, a nerijetko i snebivanje uz prigodni komentar – „strašno“, „kamo to sve ide“ i „nema nam spasa“. Međutim, strašno je jedino što se taj podatak o medijskim navikama mladih, kojim baratamo već dulje vrijeme, uporno tretira kao incident i otklon od 'normalnog'. Što je problematično u problematiziranju medijskih navika mladih? Kao prvo, digitalne tehnologije u nekoliko su godina promijenile medijsko okruženje do neprepoznatljivosti. Promjene su dramatično brze i teško ih je adekvatno predvidjeti. Medijski sustav koji je bio na snazi od Drugog svjetskog rata doživio je brutalnu transformaciju. Institucionalno novinarstvo izgubilo je ekskluzivnu ulogu dobavljača vijesti i danas se mukotrpno bori za svoj opstanak.
Političke promjene, poput globalnog uspona populizma i iliberalizma, uz tehnološku revoluciju u komunikacijskoj industriji, dovele su do pada povjerenja u činjenice i tradicionalne izvore znanja, uključujući medije. Danas inzistirati na prosvjetiteljskom obraćenju mladih i njihovu okretanju 'pravim, profesionalnim' medijima i novinarima opasno je pogrešno. To smo, nažalost, propustili napraviti dok smo još mogli. Sada su odnosi drukčiji i tradicionalni mediji svoj opstanak moraju temeljiti na transformaciji formata, diskursa i sadržaja kojim će pridobiti mlade ljude. Opstanak tradicionalnih medija ovisi o tome hoće li znati privući mladu publiku, a
ne obratno. Nadalje, novinarska struka i znanost i dalje inzistiraju na paradigmama i pojmovima 20. stoljeća koji su ili zastarjeli ili su – mrtvi. Primjerice, podjela na 'stare' i 'nove' medije i dalje je rutinski kriterij klasifikacije medija, pri čemu se pod starim medijima podrazumijevaju televizija, radio i tisak, a pod novim društvene mreže i slično. Međutim, pitajte bilo koga iz generacije Z što za njih znači 'stari' medij. Vrlo vjerojatno će vam odgovoriti – Facebook. Jer, od njegove pojave prošlo je čak 20 godina i da, Facebook je stari medij. Mnogi iz generacije Z nisu bili ni rođeni kad se on pojavio. Za njih je televizija kameno doba, a Facebook za “bapce”.
Međutim, istraživači medija i kreatori medijskih politika Facebook često trpaju u isti koš s TikTokom. To je duboko ignorantski i pogrešno. Isto tako, mladi ljudi imaju potpuno drukčije razumijevanje pojmova koji su okosnica novinarske doktrine prošlog stoljeća, poput 'slobode medija'. Taj je pojam za generaciju stasalu prije društvenih mreža označavao i označava slobodu izvještavanja lišenu svakog oblika političkog, komercijalnog ili drugog pritiska. Za Gen Z to uglavnom podrazumijeva slobodu influencera – podcastera, tiktokera, youtubera – da govore što hoće. Riječ je, dakle, o paradigmatski drukčije oblikovanim ljudima, pri čemu na ovim drugima svijet ostaje.
Na kraju, umjesto nevjerice, treba se zapitati ZAŠTO mladi hrle influencerima i još važnije, zašto im vjeruju. Jedan od ključnih razloga je – autentičnost. U personaliziranom svijetu, ljudi su sve skloniji vjerovati pojedincima, a ne institucijama. Kao što prate lifestyle influencere koji im sugeriraju što skuhati, obući ili kamo izaći, mladi se informiraju preko newsfluencera. Taj trend silno je ojačao u brojnim zemljama, od Amerike, do Francuske, Njemačke, Velike Britanije i tako redom. Vijestima iza kojih stoji kredibilitet jedne osobe mladi često vjeruju više nego vijestima iz kojih stoji cijela medijska organizacija ili korporacija. Vijesti danas trebaju imati ime i prezime. Posve je jasno koje sve opasnosti vrebaju iz takve konceptualizacije vijesti i zapravo, redefiniranja novinarstva – od idolatrije, do upitne vjerodostojnosti, dvojbenih profesionalnih standarda i potpunog izostanka institucionalne odgovornosti. No, s druge strane, izgledno je da bi profesionalni mediji u perspektivi mogli izgubiti bitku s newsfluencerima.
Umjesto zgražanja i kukanja, pametnije bi bilo od njih naučiti i preuzeti ono što ih čini tako atraktivnima. Drugim riječima, mediji će morati naučiti personalizirati formate, familijarizirati se s publikom na nov, drukčiji način, adaptirati formate iz informativnih u eksplanatorne, učiniti vijesti bržima i zabavnijima – što ne znači banalnijima! – i prilagoditi se autentičnosti kao novom novinarskom standardu.
Na kraju treba reći da je Hrvatska jedna od zemalja Europske unije koja u službenim dokumentima nema definiciju influencera, što znači da ljude koji oblikuju javni prostor, kao što im samo ime kaže, još nismo ni registrirali kao činjenicu. To znači da će oni i dalje predstavljati nelojalnu konkurenciju profesionalnim medijima koji moraju poštovati niz pravila i procedura koje za newsfluencere ne vrijede. Drugim riječima, ignorantnost institucija može samo ubrzati proces transformacije novinarstva. Zato, ako ne želimo da nam medijske kuće postanu muzeji – počnimo slušati mlade.
Otvori KEKS Pay
