Neki dan mi kolega svećenik prepričava kako ga je jedan vjernik upozorio da tijekom euharistije "pogrešno drži ruke" i da je šteta što se Crkva olako odrekla tradicionalne latinske mise. Naizgled, sitnica. Ali sitnice ponekad otkrivaju veći nemir. U vremenima straha ljudi rijetko traže istinu. Najprije traže zaklon. Kada se stvarnost počne mijenjati brže nego što je možemo razumjeti, čovjek se često ne otvara, već se skuplja u sebi. Ne traži razgovor, traži zemlju pod nogama, makar bila nacrtana u sjećanju.
Ni Crkva nije izvan te napasti. I u njoj se, osobito u kriznim razdobljima, javlja želja za povlačenjem u poznate oblike. Ti oblici ne moraju biti loši. Tamjan nije problem. Latinski, pogotovo ako ga razumijemo, nije problem. Tišina i ljepota obreda nisu neprijatelji evanđelja. Mogu čovjeka sabrati i otvoriti Bogu. Problem nastaje kada se od njih napravi mjera pripadnosti. Kada prošlost prestane biti izvor, a pretvori se u bunker. Kada tradicija prestane biti put prema Bogu i pretvori se u bijeg od svijeta. Iz tog bijega rađa se liturgijski puritanizam: strah obučen u pobožnost. Obred tada više nije prostor susreta s Bogom, već potvrda vlastite ispravnosti. Tradicija više nije primljeni dar, već mjerilo kojim se drugima sudi vjera. Tako liturgija, umjesto da čovjeka otvara Bogu, postaje muzej vlastitih strahova.
Baš dobar naslov...bunker za preplasene i rov u koji se bježi..