Zar vas je stvarno iznenadilo da djeca bogatih svoje siromašne vršnjake pogrdno zovu “lidlićima”? Sva sila moralizatora i psihologa sada će se sjatiti i pokušati objasniti ovu tragediju, čuvajući se da pri tome ni ne okrznu pravi razlog. Ne znam, čini mi se da već dugo nismo čuli ništa iskrenije o ovom svijetu. Djeca su samo reproducirala ono što su čula kod kuće, od svojih roditelja koji sustav vrijednosti temelje na robnoj marki, koji kvalitetu čovjeka gradiraju kroz šoping-centre gdje se duhovno obnavljaju.
“Lidlići” bi bili manje više uvredljiv pojam da postoji paralelan sustav vrijednosti i da se očaravajuće glup snobizam može s prezirom zaobići. Međutim, očaravajuće glup snobizam danas je jedini, isključivi sustav zbog kojeg malene koji svoju potkošuljicu ili cipelice dobiju iz Lidla trebaju i kastinski šutnuti u šudre. Ali tu nije kraj, raslojavanje nije stvarno ni počelo, primitivizam ispunjen novcem tek uzima zamah nakon kojeg doslovno neće više biti moguće računati ni na najmanji obzir od onih koji imaju prema onima kojima su sve oteli.
Naravno da je riječ o nepravdi, samo nas se uvjerilo da je ta nepravda kapitalizam, najbolje od najboljeg čemu se čovjek mogao dosjetiti, a u stvari je to tek kontinuitet dalekosežnog ovladavanja novcem i moći. Zamislite sudar svjetova u školi ili vrtiću, to postojanje klupe uz klupu, kreveta uz krevetac i malenih sudbina koje već sada ne smiju imati doticaje da ne bi kontaminirali formativne godine suosjećanjem za slabije, siromašnije, sporije, bolesnije, neizdržljivije, za one koje roditelji i danas, na žalost, uče da pravda ima smisla jer pobjeđuje na kraju i da se istina isplati. Pravda nikada i nigdje nije pobijedila. Da jest, živjeli bismo u svijetu jednakih šansi, ovo bi bilo mjesto gdje se jednakost među ljudima ne bi proglašavala sramotom, gdje se egalitarizam ne bi osmislio i lansirao kao pogrda ili anomalija, virus koji se mora iskorijeniti zbog dobrobiti predatorskog purizma. Bio bi to svijet u kojem se zdravlje ne bi smatralo luksuzom, gdje bi se viškovi hrane dijelili, a ne bacali, gdje glad ne bi bila element političke sile, već incident zbog kojeg bismo svi zgroženo skakali na uzbunu. Čovjek do nas ne bi nam bio konkurent, opasnost, prijetnja i na kraju neprijatelj, nego prilika za zajednički napredak. Ne bi bilo potrebe solidarnost pokazivati od slučaja do slučaja kada bismo je živjeli u kontinuitetu, ne bi bilo potrebe za pozivanjem na moral, jer on je nužan isključivo u do srži pokvarenom gnoju.
I mogu mi predbacivati da je takav svijet utopija, da je to relikt komunizma, da to Jugoslaven čuči u meni, ali nema veze, da se dođe do takvog svijeta pristajem biti i utopist i komunist i najdosljedniji Jugoslaven. Ne straše me plitke i do apsurda patetične diskvalifikacije kojima se želi ustrašiti svako misleće NE, nego se bojim i do gađenja prezirem ovaj svijet u kojem će brend-diskriminacija masakrirati djecu kao jedini argument inferiornoj nasladi primitivnih, glupih i beskrupuloznih maloumnika što misle da su bolji jer svu mudrost i odnos prema ljudima nose u svojim novčanicima.
Kapitalizam koji je tako rano pogodio najmlađe dodatno je garniran ultranacionalnom katehezom pa ispada da samo bogati mogu biti domoljubi, da bogatstvo jest domoljublje, dok sirotinja pleše po samom rubu nacionalnog izdajstva. Hrvatstvo s takvim potpisom nije postalo brend, nego notorna roba s greškom. Možda da i ministricu Murganić pitamo da ne postoji neki članak 13. novog Obiteljskog zakona u kojem piše da djeca i roditelji koji ne nose robu s potpisom ne mogu biti obitelj?! Pred ljudima koji na ovako nakaradan način odgajaju najmlađe još je 20, 30 djelatnih godina, dovoljno dugo vrijeme da nastave upropaštavati svaki smisao odnosa među nama. Radit će to mirno, bez propitivanja, bez okretanja oko sebe, osim poniznog pogleda prema gore, radit će to kao profesionalci, kao ubojice, kao dželati, kao menadžeri, kao Hrvati, kao izjelice ljudskog dostojanstva. Oni će se pozivati na nacionalni interes da bi obranili svoj, oni će se samoproglasiti filantropima, a u njihovoj lukrativnoj filantropiji buja fašizam, strahovat će od onog „pljuni i pljusni“ koje bi im otkrilo stvarnu mizernu cijenu njihova značaja i vrijednosti. Njihova će djeca u njima gledati odraz budućnosti i prirodnog prava da budu još nemilosrdnija prema okolini. Kapitalizam me ni u jednom trenutku nije impresionirao. On sigurno ne bi smio impresionirati ni djecu koju ismijavaju. Ti mališani ni u jednom trenutku ne smiju pomisliti da je njihova pozicija nemoći zacementirana i da oni koji prstima pokazuju na njih vrijede više. Oni koji ih tako prokazuju su ništa, njihovo postojanje konkretno je onoliko koliko su konkretne kapitalističke bilance ekonomskog rasta – statistika koja se naštimava i koju iole ozbiljnija revizija odbija potpisati.
Ono što mi ipak nije jasno jest kako je, sukladno Weberovoj teoriji da je protestantska etika bila ključna u oblikovanju duha kapitalizma, u radikalno katoličkoj Hrvatskoj upravo njezin deklarativno najkatoličkiji dio postao najkapitalističkiji. Lijepo je to kako je kapitalizam zbližio katoličke radikale i heretike, a kako bi tek lijepo bilo da poneki župnik za nedjeljnih navodnih susreta s bogom održi propovijed u kojoj će osuditi ovakve oblike kastinskog divljanja. Ma što, bilo bi nužno da sa samog Kaptola krene okružnica koja će, podsjećajući na solidarnost prvih kršćana, obaviti planetarni egzorcizam i zloduh kapitalizma prognati iz odgoja i odnosa među djecom. Ili će i na Kaptolu prevladati svijest o donatorskoj sposobnosti djece koja vrlo brzo i efikasno uče, osim gdje se mogu kupiti majice s pravim potpisom, i gdje se može kupiti boga.
Ovaj kvazinovinar ili dubokoisfrustrirani lik svu svoju filozofiju svodi na ovu rečenicu: "I mogu mi predbacivati da je takav svijet utopija, da je to relikt komunizma, da to Jugoslaven čuči u meni, ali nema veze, da se dođe do takvog svijeta pristajem biti i utopist i komunist i najdosljedniji Jugoslaven". Sav njegov bijes na Katoličku crkvu i domoljublje je toliko iracionalan da nema nijedne Povezane činjenice.