Katkad traje i manje od pet minuta. Teška je to forma, možda najteža, snimiti portret. Zašto? Zato što svaki put u kratkom roku moraš pronaći čovjeka, osjetiti emocije i predstaviti ga u njegovoj srži – govori Sandra Šimunović, glavna fotografkinja Večernjakove nove Nedjelje, dok nam objašnjava alkemiju rada na svojim portretima koji već godinu dana krase naslovnice.
U 26 godina profesionalnog rada malobrojni su akteri naše društvene, političke, kulturne i estradne zbilje koji nisu stajali pred njenim fotoobjektivom. Da slika govori tisuću riječi, već je ocrtana fraza, no svaka portretna fotografija Sandre Šimunović piše još jedno poglavlje u hrestomatiji hrvatske novinske, ali i umjetničke fotografije, čemu svake nedjelje svjedoče čitatelji Večernjaka.
– Sandra je velika umjetnica. Na sceni sam već dugo, no ona je jedan od najjačih fotografa pred kojima sam dosad stajao – tvrdi Željko Bebek, glazbenik koji će uskoro proslaviti 50 godina karijere. U tom razdoblju nema kome nije pozirao, no našu Sandru Šimunović, kaže, neće zaboraviti. Slično nam otkriva i trener svih trenera.
– Sine, Sandra je čudo. Malo je takvih igrača. Kada ona snima, čovjek se osjeća produhovljeno. Trudi se, vrijedna je to cura i pedantna. Osobu kao što je ona rijetko kada srećeš – kazuje nam Ćiro Blažević, čija je fotografija izašla na jednoj od prvih naslovnica Večernjakove nove Nedjelje. Sandra nam pak otkriva da snimati Ćiru nije bio nimalo lak zadatak.
– Većina njegovih fotografija nalik su jedna na drugu. On je u svojoj klasičnoj pozi, smiješi se od uha do uha i odmahuje rukom. Kada smo oko prije godinu dana Miro Par ja bili kod njega u Kraljevici, isprva su i sve moje fotografije bile takve, no htjela sam dobiti drukčijeg Ćiru, dijelom i zato što je to bio jedan od prvih brojeva nove Nedjelje, a dijelom zato što mislim da je Ćiro Blažević puno više od nasmijanog tipa koji veselo maše – prisjeća se seta naša fotografkinja. Vrijeme je prolazilo, a ona nikako da dobije ono što je naumila.
– Sunce je zalazilo, svjetlost zalaska polako je nestajala, a ja još uvijek nisam imala glavnu fotku pa sam ga posjela na stolac u njegovu vrtu i konačno dobila Ćiru u njegovu ljetnom zenu, fotku koja je izašla na naslovnici. Kada je Sunce zašlo, preselili smo se u kuću. Ćiro je sjeo u svoj naslonjač i zadubio se u čitanje Ive Andrića. Podigla sam aparat, škljocnula i dobila ono što sam htjela – čovjeka punog iskustva koji kontemplira nad životom – kaže Sandra, koja sa snimanja za glavne intervjue ima brojne uzbudljive anegdote. Kod Ćire su u Kraljevici, mjestašcu na Jadranu u blizini Rijeke, bili cijeli dan. U jednom je trenutku, prisjeća se, uzeo gitaru u ruke, zasvirao im i zapjevao.
Sandra Šimunović pripadnica je one novinarske generacije koja je stasala sredinom 90-ih kada je hrvatsko društvo tek počelo učiti što su to demokracija i sloboda izražavanja. Školovala se u SAD-u i na Fakultetu političkih znanosti, a za svoj je rad dobila brojne nagrade i priznanja. Posljednju je osvojila 2018. za najbolji portret na regionalnom natječaju Kultura u fokusu. Bila je pri kraju s fakultetom kada joj se otvorila prilika da se okuša kao fotoreporterka u zagrebačkom dopisništvu Slobodne Dalmacije.
– Ono što je trebalo biti proba na nekoliko dana, pretvorilo se u moj posao – prisjeća se početaka u Slobodnoj, gdje joj je prvi urednik bio Nikša Antonini, od kojega je, kaže, dobila sve savjete za preživljavanje u profesiji. Zanat je kasnije pekla i kod Olge Ramljak u agenciji Cropix, a prije dvije godine prelazi u agenciju Pixsell.
– U svom sam poslu prošla sve izazove. Jedan od prvih većih zadataka bilo mi je snimanje smrti i pogreba prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Danima i noćima dežurali smo pred KBC-om Dubrava, bili smo potpuno iscrpljeni. Kada je umro, zazvonio mi je telefon usred noći. Odjurila sam pred zgradu Vlade. Tek kad sam tamo došla, shvatila sam da nosim drečavo žuti skafander. Zaštitari su me čudno gledali, no uspjela sam snimiti njegove suradnike u koroti – kaže o svojim prvim karijernim izazovima fotografkinja koja je u karijeri prošla mnoge teške terene, a Hrvatsku i regiju proputovala je uzduž i poprijeko.
– Pronašla sam se u portretu i mislim da ću se njime baviti do kraja karijere – iskreno će ona. Fotke za naslovnice Nedjelje, otkriva nam, uvijek nastoji snimati u intimnim prostorima gdje se osobe koje fotografira osjećaju najprirodnije. Za drugi broj Nedjelje posjetila je tako književnog kritičara Igora Mandića u njegovu domu na Črnomercu gdje je snimila njegove prepoznatljive portrete. Za pisaćom mašinom, s cigarom u ruci i stripovskim naočalama, na Sandrinim je fotkama beskompromisni kritičar koji je trn u oku svih netalentiranih pisaca u zemlji, malo podsjeća na tatu gonzo novinarstva Huntera S. Thompsona.
– Njega isto nije lako snimati jer nije običan čovjek. Ispada iz svih gabarita i totalno je cool. Kada idem k njemu i supruzi, uvijek nastojim da imam vremena za opušten razgovor s njima. Obožavam slušati njegovu suprugu kako govori, jako je zanimljiva žena. A on mi pak na svakom snimanju napravi neki svoj mali performans. Kada sam ga snimala za Nedjelju, stavio je na nos naočale sa smajlijima i rekao mi: “Ovo ti je ekskluziva” – smije se Sandra.
Za razliku od Mandića, snimanja s ličkim piscem Damirom Karakašem traju kraće, no s njim, kaže, nema puno posla. Na fotkama koje su ilustrirale uzbudljiv razgovor s piscem, koji je s njim vodio naš Srđan Hebar, prikazala ga je poput kakva subverzivna strip-junaka.
– Karakaša kamera jako voli. Njega je zbilja teško snimiti loše jer ima taj svoj neki gard zbog kojeg uvijek dobro ispadne na fotografijama. Obraća pozornost na to što radiš, shvaća posao, a i vizualno je izazovan – kaže Sandra, koja Karakaša voli snimati na okretištu i pothodnicima Borongaja, gdje je njegov prirodni habitus. U snimanju portreta, navodi, najvažnije joj je da se onaj koga snima osjeća ugodno.
– Opažam prostor i nastojim naći kontekst. Volim da fotografije budu malo pomaknute, da imaju dušu i budu drukčije od uobičajenih – objašnjava Sandra. Možda to najbolje ilustriraju portreti ravnatelja Fonda za Obnovu Damira Vanđelića. Njena fotografija na kojoj pozira u fino skrojenom odijelu naslonjen na lopatu vrlo je brzo postala simbolom obnove Zagreba, koja nikako da počne. Vanđelića je, kaže Sandra, isprva fotografirala u njegovu uredu, no nije bila zadovoljna rezultatima.
– Htjela sam da bude drukčije pa sam otišla do zaštitara i upitala ga ima li lopatu. Zbunjeno me odmjerio, no na kraju smo je pronašli. Nisam bila sigurna hoće li Vanđelić prihvatiti moju ideju da pozira s lopatom. Ne prihvaća ih svatko pa sam mislila da će tako biti i s njime. Kada sam mu rekla da se nasloni na nju, prvo me čudno pogledao, a onda je shvatio moju ideju i stao pokraj lopate – smije se Sandra dok nam opisuje kako je nastala još jedna njena antologijska fotografija. Izazov joj je bio snimiti i Mirjanu Rakić, jer se ovoga puta sve odvijalo u studiju.
– To je još zahtjevnije jer u studiju nema konteksta u koji bih je mogla staviti. Mirjana je lijepa žena koja sjajno ispadne na svakoj fotki, ali trebalo mi je više od toga. Srećom, u prostoriji pokraj studija pronašla sam rekvizite za snimanja koja koriste kolege iz magazina Story, a među njima je stršao i jedan maleni globus.
Čim smo ga uočile, i Mirjana i ja odmah smo znale da je to to. Tko god zna bilo što o Mirjani Rakić, jasno mu je zašto drži globus – prepričala je zgode sa snimanja fotografija za zapaženi intervju koji je s Mirjanom vodio naš novinar Hassan Haidar Diab. Sandra je Mirjanu s globusom u ruci na pripadajućim fotografijama prikazala kao grčku boginju mudrosti Atenu.
Još izazovnije bilo joj je snimati njena kolegu, televizijskog novinara i urednika Obrada Kosovca. Pandemija je početkom svibnja još bjesnjela, a cjepivo protiv koronavirusa nije bilo dostupno kao danas pa su uvjeti snimanja bili otežani.
– Obrad i njegova supruga vrijeme provode u svom predivnom vrtu. Snimala sam ga tamo, no slično kao s Ćirom, nikako da ulovim glavnu fotku. Bilo je podne, Obrad je razgovarao s Hassanom i u jednom je trenutku ušao u kuću da mu nešto donese. Bila je korona pa nismo mogli s njim u kuću, a ja sam uočila prozor na koji sam stavila vrtnog patuljka i zamolila ga da proviri. To je bio taj savršeni trenutak. Lockdown, Obrad Kosovac na prozoru, a televizija je prozor u svijet. Kada sm bila mlađa, doživljavala sam Obrada Kosovca kao ozbiljnog čovjeka koji govori ozbiljnim glasom o važnim stvarima. Zato sam dodala patuljka, da začinim cijelu situaciju i s malo humora, topline i alegorije – prisjeća se Sandra.
Snimanje Pere Kvesića također joj je bila velika čast. Na Sandrinim fotografijama veliki hrvatski pisac izgleda kao kakav starozavjetni prorok. Fotografije uz intervju oduševile su i samog Kvesića.
– Sandra Šimunović je sjajna, sjajna fotografkinja. Nikada nisam vidio takvu verziju sebe kao na njenim fotografijama – priznaje nam Kvesić. Puna dojmova s toga snimanja je i Sandra.
– To mi je bilo jedno od dražih snimanja. Sve je sjelo kako treba, njegov pogled, svjetlost... Pero mi puno znači još iz vremena Slobodne Dalmacije pa mi je bilo jako bitno da ga ne “fulam”. Čim sam podigla aparat, osjetila sam uzbuđenje, a Pero je samo mirno sjedio, ništa nije radio. Rezultat me oduševio čim sam pogledala u ekran fotoaparata. Jedva sam čekala da dođem kući, ubacim fotke u laptop i obradim ih – kaže Sandra, koja je uz Kvesića snimala još jednog idola iz djetinjstva – Željka Bebeka. Kada je dobila taj zadatak, kaže, bila je sretna kao djevojčica.
– Obožavam njegov glas, vraća me u djetinjstvo. Bijelo dugme meni je jedino s Bebekom, ovo kasnije ne priznajem – kaže Sandra, koju je iznenadilo i to što je saznala da Bebek s obitelji živi u istom kvartu u kojem živi i ona te da su susjedi. U njihovoj kući snimala je cijelu obitelj, njegovu suprugu, sina i kćer.
– To da sam u kući Željka Bebeka bilo mi je nadrealno. Najbolje mi je bilo kada su Željko i njegov sin Zvonimir svirali gitare. Divno mi je bilo vidjeti tatu i sina koji se razumiju, a ja sam ih voajerski snimala iza vrata. Kad sam se vratila kući, rekla sam svojoj kćeri Lari da sam snimala Bebeka i potpuno me šokirala činjenica da ga i ona sluša, to dotad nisam uopće znala – ističe Sandra, koju raduju novi izazovi koje donose snimanja naslovnica Večernjakove Nedjelje.
Za kraj žicamo je da nam otkrije pet savjeta za snimanje dobrog portreta.
– Upoznaj čovjeka!
– Stavi ga u kontekst!
– Ako ne znaš tko je, guglaj. Dobra priprema je ključna.
– Budi kreativan!
– Poigraj se sa stvarnošću oko sebe!
Video - Da se naježite! Pogledajte najlegendarnije fotografije naše zastave u zadnjih 30 godina
To što snima individue poput mandića, rakičke najviše govori o drugarici što snima i onima koji to objavljuju