Među tolikim lošim stvarima koje su u zadnjih nekoliko desetljeća zapriječile komunikaciju među ljudima jest i da je postalo nepristojno govoriti o čovjekovoj pojavi, o nečijem fizičkom izgledu. Pogledati nekoga postalo je zazorno. Opisivati nekoga, skoro da je silovanje. Ovo ćete primijetiti na slikama: svijet na fotografijama suvremenih snimatelja gotovo da je sasvim opustio. Nema više nikoga. Ali su portreti poput rengenskih snimaka pluća, poput magnetne rezonance i kompjutorske tomografije, samo uljepšane i popravljene: na njima se vidi uglavnom ono čega u zbilji nema. Portretirani je ljepši, misaoniji, ispunjeniji nego što je ako se usudiš pogledati ga.