Više od dvadeset godina, rame uz rame s muškim kolegama, s istom ljubavlju i žarom Borjana Herega iz Petrijevaca kod Osijeka popravlja i uređuje automobile. Ova 43-godišnjakinja autolakirerski zanat naučila je radeći s mužem, jer nije pronašla posao u struci. – Nužda zakon mijenja! Trebalo nam je novca, a kako sam po zanimanju elktroničarka, nisam mogla pronaći posao u struci pa sam polako s mužem počela raditi u autoradionici. Tako sam sve naučila – priča Borjana Herega.
Bolje biti samohrana majka nego živjeti u bračnom paklu
Vedrinom i duhom može se pobijediti sve, pa i najteža bolest
Svaki posao treba raditi s užitkomSkromna i radišna nije željela govoriti je li bolji majstor od
muških
kolega; sa smiješkom je samo kazala kako ima “bolje oko” kada treba
ocijeniti koja boja najbolje odgovara automobilu što ga mušterija
doveze radi lakiranja.
– Ima ljudi koji nikad nisu vidjeli ženu da popravlja i farba
automobile, pa se iznenade i sumnjičavi su. Kolege i gazda moraju im
objašnjavati da sam ja majstor – prepričavala je svoja iskustva
Borjana. Kaže i da je uvijek zbog svog zanimanja bila zanimljiva, te da
ne poznaje nijednu ženu koja se time bavi. Kad su joj djeca bila manja,
njihovu društvu bilo je simpatično kako žena popravlja automobile. –
Mojoj djeci ovo je uvijek bilo normalno, ali su drugi mališani znali
trčkarati oko mene i govoriti da će kad odrastu i oni biti majstori –
nasmijana lakirajući auto govori gospođa Herega.
Također ističe da joj nije problem raditi s muškarcima i da je kolege
poštuju. – Radila sam nekoliko mjeseci drugi posao i bila okružena
ženama. Nakon tog iskustva sa sigurnošću tvrdim da je lakše raditi s
muškarcima. Oni su mi i kolege i prijatelji. Uistinu je zadovoljstvo
raditi s njima. Međusobno se cijenimo i poštujemo pa sve savršeno
funkcionira. I stalni majstori i pomoćni radnici doista me vole. Nikada
me ne diskriminiraju zato što sam žena – priča.
Već naviknuta na ulje, razna maziva i boje po svom radnom odijelu
Borjana Herega ističe da joj je najteže pronaći veličinu radnog
odijela, ali se s godinama čovjek nauči nositi i s tim problemom. –
Uvijek sam zamazana, stalno u nekom plavom radnom odijelu kakva se
inače proizvode, a kad uzimam novo, najveći je problem naći najmanju
veličinu koja mi donekle odgovara. Bilo bi ponekad zanimljivo imati
radno odijelo druge boje, možda crveno, ali što je tu je – šali se
gospođa Herega.
Nikada joj se, kaže, nije dogodilo da negdje na putu njezin automobil
stane a da ne zna sama otkloniti kvar. Zato je djeca znaju zvati u
sitne sate i tražiti pomoć. – Kćerka je jednom nazvala i pitala kako da
zamijeni gumu na autu. Što da radim... rekla sam da me čeka negdje na
benzinskoj, a ja sam išla mijenjati – smiješeći se govori ova
Petrijevčanka, ističući da je autolakirerski posao i svakodnevno
druženje s automobilima zavoljela i ne bi ga mijenjala.