Netko će reći da to jednostavno nije moguće, ali meni su Andrej Plenković i Zoran Milanović jednako simpatični. Ustvari, sve su mi simpatičniji i to do te mjere da imam uobrazilju kako je sve ovo prepucavanje među njima, svađe, uvrede, podmetanja, prozivanja, tek vješta koreografija unutar koje ova dva vragolana jedan drugome pomažu držati dinamiku potpune kontrole društva. Kad bi se netko pedantan zainatio mogao bi i u onim dramatičnim odronima najvećih sukoba pronaći temeljne elemente uzajamnosti i političke koegzistencije koji su i Andreju i Zoranu (neka mi oproste na persiranju, ali to je od milja) egidu “tvrde kohabitacije” učinili erektilno disfunkcionalnom, ali samo naizgled. Moja nepodijeljena simpatija prema obojici prvih ljudi ove države i proizlazi iz njihova odnosa prema državi. Na tragu utopijske komunističke ideje o njezinu samoukidanju Andrej i Zoran su, svaki na svoj način, pokazivali da državno postojanje nije uopće ključno za propast društva kao konkretne cjeline. Hrvatsko je društvo u posljednjih 30 godina postalo apstraktnom kategorijom, i to vrtoglavo u periodu navodne državne nezavisnosti, a posljednjih godina ono je dezintegrirano na razinu političkog “Higgsova bozona” koji niti jedan akcelerator iz teorije ne može prevesti u evidentnost.
Lakše je biti branitelj vjere i nacije, tih moralnih ezoterija, nego socijalne pravde i prava na kruh svih ljudi
Otvori KEKS Pay
