Kad se ide iz krajnosti u krajnost, mnoge škole do jučer otvorene poput kolodvora lako se mogu pretvoriti u bunkere pred kojima će dijete od 10-ak godina poljubiti vrata jer je zakasnilo na nastavu. I ostati samo na ulici s torbom na leđima. Baš takvoj slici svjedočili smo ispred jedne zagrebačke osnovne škole. Dijete u dobi od 10-11 godina čekalo je jučer oko 8.30 sati na hladnoći ispred zaključanog dvorišta škole jer je, očito, zakasnilo na prvi sat. Na kraju je sjelo na klupu kraj škole nadajući se da će ga drugi sat zaštitar ili domar primijetiti i pustiti unutra. Da mu se nešto dogodi na ulici, tko bi bio kriv? Roditelji koji su na poslu ili država koja je na brzaka donijela protokol o kontroli ulaska i izlaska u školama koji propisuje da vrata škola mogu biti otključana pola sata prije nastave. Nije problem u zaključavanju škola nego u krutosti sustava koji nije predvidio da djeca mogu zakasniti u školu i da ih osoba na ulazu treba baš radi sigurnosti pustiti u prostor škole umjesto da ih ostavi same na ulici. Nikakve krajnosti nisu dobre i nadajmo se da će nadležni uvidjeti da škole osim sigurnosti djece moraju voditi brigu i da se djeca u njima ne osjećaju kao u zatvoru, da se na sve njih i na njihove roditelje ne gleda kao na potencijalnu sigurnosnu prijetnju, što će donijeti više društvene štete nego koristi.
Pokušava se cijelo vrijeme stvoriti narativ da našu djecu treba držati u staklenom zvonu i posljedično stvaramo nesto sto u stvarnom životu ne postoji . Pravila stvaraju nekompetentni ljudi i često se djeca koristi za prizemne političke bodove