Naslovnica Večernji 60 Priče

'Ravnatelj bolnice rekao je da sam najjači lički medvjed'

U KBC-u Rebro 1986. obavljena je prva transplantacija šake u Hrvatskoj. Ogulinac Nenad Kamber se oporavio. I naučio pisati lijevom rukom
02. srpnja 2019. u 19:30 0 komentara 274 prikaza
Foto: Snježana Bičak
Pogledajte galeriju 1/3

O, eto vas novinara opet k meni. Pisao je Večernjak o meni i tada, prije 33 godine, ma pisali su svi iz bivše Jugoslavije, televizije snimale, ma bilo me po svuda. A što ćeš, takva je stvar bila; prvi u Hrvatskoj, prva uspješna operacija i u Europi – pozdravlja nas na pragu svog doma u Drežnici kod Ogulina Nenad Kamber i ne skida osmijeh s lica. Kao dobar domaćin, odmah nakon ulaska u njegov socijalni stan, na stol stavlja sirup od bazge, liker od drena, kolač...

Večernjako prvoj bebi iz epruvete veliki uspjeh Večernjak o prvoj bebi iz epruvete

– Sve ti ja to sam radim, samo ti probaj – govori Nenad, kojega je javnost 2. lipnja 1986. godine upoznala, zapravo, po tragediji koja mu je obilježila život.

Šaku zamotali u krpu

– Imao sam 25 godina, radio sam u DIP pilani Jasenak, gdje sam tada i živio. Došao sam s godišnjeg odmora u firmu i nisam znao da je stroj bio u kvaru. Pritisnuo sam tipku, ugasio stroj i krenuo rukom po daščicu koju sam odrezao. No, kako je umjesto pleksiglasa na stroju bio lim, nisam vidio da je hidraulika i dalje radila iako je stroj bio ugašen. Desnu sam ruku stavio na stroj da uzmem daščicu i stroj mi je odrezao šaku – prepričava nam Nenad. Ostao je sabran, ali neki koji su ga vidjeli, pali su u nesvijest od prizora.

– Kolega Mišo sjetio se da odrezani dio ruke stavimo u krpu i odnesemo van u snijeg. Ja sam držao ruku i govorio, ljudi odrezalo mi ruku, a iz nje je šikljala krv po svuda po pogonu. Hitna je odmah došla u Jasenak, vozili su me u Ogulin, odmah sam dobio dvije injekcije i tadašnji doktor Plavinić, ili Plavac, kako smo ga zvali, zvao je helikopter, ali od tri ni jedan nije mogao doći. Onda su me zajedno s medicinskom sestrom posjeli u automobil generalnog direktora pilane i pod pratnjom policije odjurili sa mnom odmah na Rebro. Spasilo mi je šaku i to što smo je stavili u snijeg, ali nismo znali da je krpa u koju smo je zamotali morala biti prepeglana radi sprečavanja infekcije. Tako mi se nekoliko dana nakon operacije inficirala rana s unutarnje strane na dlanu pa su to ponovno operirali. Moja vam je šaka prva u Hrvatskoj transplantirana, ali rekli su mi da je moja operacija bila i prva u Europi koja je uspjela – kaže nam Nenad pokazujući desnu ruku.

 | Autor : Snježana Bičak Foto: Snježana Bičak

– Tri smo sata čekali da se sakupi 11 liječnika za operaciju koju su vodili Josip Unušić i Radojko Ivrlač. Deset i pol sati su mi prišivali šaku, samo su četiri i pol sata prišivali palac. Vele da sam izgubio 16,5 kilograma, da je voda iz mene samo curila. Rekli su mi da je ravnatelj Rebra tada medijima rekao da sam ja najjači lički medvjed jer sam dobio 8,5 vrećica krvi, a čovjek umire kada izgubi količinu od šest vrećica krvi – priča nam Nenad. Prva dva tjedna ujutro je pio 12, u podne 22, uvečer 18, a u ponoć još 11 tableta. I dobio četiri injekcije. Danas ne pije ništa, bol je svakodnevna, ali naviknuo se. – Imam sve osjete u ruci, jedino što šaku na mogu stisnuti. Od tada sam imao još 13 operacija – dodaje.

U bolnici je bio 45 dana, već je bio poznat svima, pa ga je, prisjeća se, došao posjetiti i popularni Dudek, glumac Martin Sagner. Oporavak je trajao još tri godine kada je bio više u bolnicama nego kod kuće. Još četiri godine bio je na bolovanju.

Zlatko i Elvira Kranjčar CICO KRANJČAR O 70-ima 'Još se sjećam početka 70-ih kada su neki ljudi bili pod prismotrom ondašnje milicije'

– U bolnici me časna sestra Nena naučila koristiti se lijevom rukom. Bio sam dešnjak i kada sam nakon 14 dana probao sam jesti lijevom rukom, sve sam prolio. Toj sestri Neni ništa nije bilo teško; očistila je nered, donijela mi novo jelo i rekla, ‘ajmo sada sve učiti iznova. Zavolio sam i križaljke, one su mi pomogle da kod pisanja razmišljam kao ljevak. Kako ne mogu stisnuti desnu šaku, u njoj ne mogu držati olovku, žlicu... Nisam mogao sam guliti krumpire, dok pametni ljudi nisu izumili poseban nož za rezanje krumpira sa zaobljenom drškom – pokazuje.

Život piše tragedije

Za liječnike ima samo hvalu, ali sve ostalo u životu nije bilo lako. Imao je svu liječničku dokumentaciju da ima 90 posto invaliditeta, a mirovinska mu je komisija priznala 70 posto. – Imam invalidsku mirovinu od 2260 kuna, ali do 2023. primam svaki mjesec tisuću kuna jer otplaćujem kredite, među ostalim i za auto koji sam imao. Kada mi se dogodila nesreća, imao sam plaću od 800 dinara, a od sindikata DIP-a dobio sam tisuću dinara odštete te isto toliko od osiguranja. Tvornica je inspekciji platila oko dva milijuna kuna zbog stroja koji je bio neispravan, a ja sam nakon devet godina sudovanja s pilanom dobio odštetu od 36.000 kuna, a moja je odvjetnica dobila 52.000 kuna! U invalidsku sam mirovinu otišao u rujnu 1996. godine, još sam nešto i radio na pilani, a moja zadnja plaća iznosila je 1118 kuna u kojoj je bilo i 400 kuna rente koju su mi trebali doživotno isplaćivati. No, stečajni upravitelj me u tom stečaju brisao iz evidencije, nisam se na vrijeme žalio i ostao sam i bez toga! I eto, tako ti prođe mali čovjek u životu – kaže nam Nenad. Među životnim tragedijama je i smrt sina Predraga koji je u 21. godini poginuo u prometnoj nesreći.

ŠEZDESETE 'Mi, žene, uvijek smo bile natapirane, muškarci u Tucman nisu mogli ući bez sakoa i kravate'

– Još sam ti ja po nečemu prvi; prvi sam na riječkom području još u Jugi dobio sudsko rješenje da mi bivša žena mora plaćati alimentaciju za našeg sina koji je ostao sa mnom kada je otišla, najprije u Vinkovce, a onda u Rumu. Zaratilo se i, kako je sin bio tada s njom, jer sam ga dva puta godišnje po odluci suda vozio k njoj, kod nje je i ostao. Odvela ga u Rumu s devet godina, a ja tamo nisam mogao. Našao sam ga, razgovarali smo preko Sarajeva, zapravo plakali i od tada ga nisam čuo ni vidio – kaže sa sjetom Nenad.

Danas, kaže, živi kako zna sa svojim primanjima, pomaže ljudima, kosi, radi pa dodatno i zaradi.

– Imam ja pravo na hranu, pomoć u kući, ali uvijek sam govorio da ima i veće sirotinje pa neka daju njima. Pomaže mi sestra Jasna. Ee, ona me i naučila kuhati. Obilaze me ona i kuma Dušanka. Da nema sestre, ne znam kako bih. To ti slobodno napiši. Napiši i da pozdravljam svoje doktore u Zagrebu. Da imam novca, otišao bih k njima, ali nemam, jedva do Ogulina, pa ih ti pozdravi – poručuje nam Nenad Kamber.

Doc. dr. sc. Radojko Ivrlač nakon Rebra radio je u Poliklinici Ribnjak. Sada je u mirovini, a prof. dr. sc. Josip Unušić, iako u mirovini, kao vanjski suradnik dva puta tjedno radi u Poliklinici Aviva.

Roštilj
ZA SVA GODIŠNJA DOBA
Roštilj i kiša ne idu zajedno. Ili?

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.