Naslovnica Večernji 60 Priče

'Mi, žene, uvijek smo bile natapirane, muškarci u Tucman nisu mogli ući bez sakoa i kravate'

Večernji list danas slavi 60. rođendan. O plesnjacima, modi, glazbi, druženju i romantici kojom je Zagreb odisao prije šest desetljeća piše žena za sva vremena – Zdenka Kovačiček
01. srpnja 2019. u 09:30 0 komentara 1279 prikaza
Foto: Privatna arhiva Zdenke Kovačiček
Pogledajte galeriju 1/9

Počela sam pjevati dvije godine prije nego što je izišao prvi broj Večernjaka. Bilo mi je 13 godina. U Varijeteu, sadašnjem Kerempuhu, svake se nedjelje održavao Prvi pljesak. Bile su to matineje, natjecanja mladih pjevača. Prijaviti se mogao svatko – bilo je talentiranih, ali i netalentiranih. Čak su neki ne baš tako muzikalni zabavljali publiku koja je mogla i zviždanjem pokazati svoju kritiku. Tu su počeli karijeru mnogi naši poznati pjevači kao 4M, Zvonko Špišić, Gabi Novak, Duo Hani i drugi. U Zagrebu je tada bilo jako puno plesnjaka na kojima se vikendom okupljala omladina. Jedan od najvećih bio je Tucman (preko puta HNK) gdje je svirao Big Band, a na pristojno ponašanje i obvezan sako i kravatu kao dress-kod pazila je vlasnica prostora, gospođa Tucman. Žene su se odijevale klasično. Nosile su se glokn-suknje, frizure su bile natapirane. I ja sam se uvijek tapirala. Na plesnjak se izlazilo oko 19-20 sati, ostajalo do ponoći, eventualno sat dulje.

Naslovnica VL - umro drug Tito Titova smrt Četiri riječi koje su zatresle svijet

Prijateljica i ja stanovale smo kod Radničkog doma pa su nam parkovi bili blizu. Često je ondje naše društvo sjedilo s gitarom, svirali smo i pjevali. Na cesti se ostajalo dulje vani nego u klubovima. Bilo je to baš lijepo vrijeme, svi smo bili jednako siromašni, a sretni. U Glazbenom zavodu održavale su se maturalne zabave na kojima je najčešće svirao sastav Stjepana Mihaljinca uz obveznog gosta, nekog od tada popularnih pjevača. Maturanti bi izašli u špaliru, svatko je imao svog para. Djevojke su za maturalnu zabavu šivale svečane haljine, dečki su bili dotjerani. Odabirali su što će plesati, valcer ili nešto drugo. Kad su tu bili plesnjaci, obično su djevojke sjedile na jednoj, a dečki na drugoj strani, no kad je netko “bacio oko” na tebe i ako ste se k tome još pogledavali, bilo je sasvim normalno da te dođe zamoliti za ples. Isto kao što se podrazumijevalo da te dečko ili prijatelj nakon izlaska doprati kući.

 | Autor : Privatna arhiva Zdenke Kovačiček Foto: Privatna arhiva Zdenke Kovačiček Duo Hani, Lola Novaković, Ivo Robić ... neke su od glazbenih zvijezda koje su osvajale srca publike i nagrade na festivalima i čija su lica krasila naslovnice tiska

Dečki su bili pravi kavaliri, bilo je puno romantike. Iako je televizija s programom započela 1956., TV smo gledali samo u izlozima robnih kuća ili nekih dućana. Tih se godina slušala američka glazba, Radio Luxemburg i San Remo. Ja sam preferirala američku glazbu koja se svirala i u malim klubovima zvanim ulični odbori, u kojima smo se također znali okupljati. Rijetke gramofonske ploče koje su se tamo svirale donosili su sportaši sa svojih putovanja. Nakon pobjede na Prvom pljesku 1957. nastupala sam mjesec dana u programu Varijetea, a zatim je Duo Hani – u kojem smo bile moja školska prijateljica Nada Žitnik i ja – obilazio zagrebačke plesnjake. Tjerale smo tinejdžersku modu, bile u trendu. Garderobu nam je šivala mama moje prijateljice. Puno se išlo po odjeću u Trst i po materijale. Sjećam se svoje ušivene haljine tada jako modernog bačvica-kroja. Nove trendove u odijevanju vidjele bismo u časopisima, a kako sam zarađivala više od svojih roditelja, mogla sam si priuštiti ručno rađene cipele, po mjeri.

Sjećam se iz tog vremena da je Gabi Novak, koja je malo starija od mene, uvijek bila najmodernija. Lijepo se oblačila, uvijek imala modernu frizuru. U srednjoj su mi školi profesori zbog glazbe i nastupa gledali kroz prste, a frendovi iz razreda skrivali su me u zadnjoj klupi, da malo odspavam nakon nastupa. Svi su me podržavali. Uskoro su slijedili festivali, snimanje nekoliko singlica za Jugoton, turneja po Poljskoj, nastupi po cijeloj bivšoj državi – od pulske Arene do velikih sportskih događaja, sletova, hotelskih terasa po jadranskoj obali. Imali smo nekoliko velikih Festivala zabavne glazbe za koje je pjesme odabirao žiri naših glazbenih stručnjaka vodeći se vrlo visokim kriterijima. Tako smo imali jedan od najstarijih festivala u Europi – Zagrebački festival, zatim Opatijski festival i mnogo manjih po raznim gradovima. Duo Hani osvojio je na Opatijskom festivalu 1960. nagradu pjesmom Milivoja Körblera “Djevojčice”, koja je postala hit.

Večernjako prvoj bebi iz epruvete veliki uspjeh Večernjak o prvoj bebi iz epruvete

Dvije godine kasnije na Zagrebačkom festivalu pjevale smo “Andrija, super momak si ti”. Bile smo zvijezde, Večernjak je objavljivao naše intervjue i fotografije... Televizija Zagreb već je tada, predvođena fenomenalnim režiserom Tonijem Martijem, snimala odlične zabavne emisije koje su se emitirale vikendom. Sjećam se da su emisije često – prije nego što se pojavio magnetoskop – išle direktno uživo pa smo u studiju znali dočekati Novu godinu. Kako je Duo Hani bio glazbena senzacija, nastupale smo u gotovo svakoj emisiji, snimale film... Bile smo nešto poput hrvatskog Stanlija i Olija. Vrlo često zvali su nas da pjevamo na maturalnim zabavama. Iako sam nastupila na puno njih, na kraju nisam bila na svojoj pa je moj prijatelj Mladen ostao bez partnerice. Naime, ja sam tu večer bila u studiju, išla je emisija uživo, a meni je pjevanje uvijek bilo na prvom mjestu pa se i dan-danas Mladenu, kad se sretnemo, ispričavam što nisam došla.

Kada se 1964. Duo Hani raspao, odnosno kad nas je život rastavio, ja sam u Zagreb dovezla jedan od prvih kabrioleta. Bio je to Renault Floride s krovom od materijala koji se mogao skidati. Tih smo godina u Trst znali skoknuti samo na kavu, ono što kupimo znali smo skriti, a na malo stvari carina se nije plaćala. Tih šezdesetih godina u Zagrebu su se otvarali i neki klubovi gdje su svirali prvi VIS-ovi (vokalno instrumentalni sastavi). Svirao se klasični rock’n roll, neki su sami skladali pjesme, glazbenu su karijeru počeli Drago Mlinarec, Crveni koralji, skidali su se strani hitovi... Kad se otvorio klub Kulušić, tamo su se svirali jazz-koncerti. Nastupala sam često s Boškom Petrovićem i njegovim sastavom, pjevala jazz-standarde koje sam donijela s mojih gostovanja po američkim klubovima. Puno se svirao i slušao soul, R&B, klasični blues i iznenađujuće mnogo jazza. Ono što danas zovu turbofolk, koliko ja znam, nije postojalo, bar ne u tim krugovima gdje se skupljala zagrebačka mlada publika. Ako su se narodnjaci i slušali, bilo je to u selima.

 | Autor : Privatna arhiva Zdenke Kovačiček Foto: Privatna arhiva Zdenke Kovačiček Na plesnjacima u Glazbenom zavodu djevojke su sjedile na jednoj, a dečki na drugoj strani, no kad je netko “bacio oko” na tebe, ubrzo bi te došao zamoliti za ples

Modne revije u tim godinama postale središte društvenih događanja. Organizirale su ih državne firme, odnosno proizvođači. Bili smo u trendu. Zagrebačka kina, kojih je bio priličan broj, punili su premijerni filmovi svjetske kinematografije. Često si kartu mogao nabaviti samo od preprodavača pred kinom jer su ulaznice bile danima unaprijed rasprodane. Često smo posjećivali kazalište Komediju, HNK, koncerte u dvorani Istra i Studentskom centru koji je bio i kino i koncertna dvorana. Popularno je bilo kupanje na bazenima Mladost i Šalata. Kasnije se otvorio kultni Saloon gdje je popularni utorak nazvan Ruby Thursday okupljao ljubitelje dobre rock-glazbe, do ranih jutarnjih sati. Sve što su imali veliki europski centri, imali smo i mi, i to još raskošnije. Glazbena scena bila je nevjerojatno bogata, mogli smo se mjeriti s najboljima u svijetu.

Večernji list KAŠTELAN O KRLEŽI Svojim djelom podigao je sebi spomenik trajniji od mjedi

Kao vrhunac kraja 60-ih odigravao se naš Woodstock nazvan BOOM festival – veliki rock-festival koji se održavao u svim većim gradovima. Bila je to smotra najboljih rock-skupina cijele države, a često su gostovale i velike svjetske zvijezde. Sjećam se nastupa i druženja, bolje reći tulumarenja, s Mango Jerry, Justy Lucy, Southern Comfort, Pretty Things... Bili smo svjetski!!! Eto, tako ja pamtim šezdesete. Ostalo je sjećanje na lijepa vremena. Žao mi je što današnje društvo ne zna cijeniti vrijednost kultnih prostora u kojima su nastupala svjetska imena, a što je tadašnja mladost cijenila.

Algebra
PRIJAVE TRAJU
Kako do 10.000 eura? Dovoljna vam je odlična ideja za startup
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.