Naslovnica Večernji 60 Priče

Nakon više od 40 godina skrivanja pred sucem je okorjeli “Himmler NDH”

Proces koji je izazvao veliku medijsku pozornost za Večernjak je pratilo troje novinara: Tatjana Tagirov, Marinko Čulić i Zlatko Herljević.
03. srpnja 2019. u 17:50 229 komentara 11280 prikaza
Večernji o Artukoviću
Pogledajte galeriju 1/7

Danas u 8.30, ovog 14. travnja, otvorit će se vrata velike sudnice Okružnog suda u Zagrebu, u kojoj će biti suđeno jednom od najvećih ratnih zločinaca u svijetu – Andriji Artukoviću (87) koji je nakon više od 40 godina skrivanja od pravde, napokon sjeo na optuženičku klupu. Proces okorjelom ‘Himmleru NDH’, kako su Artukovića nazvali na Zapadu, nije tek čin izvršenja pravde nad čovjekom koji se dugo pred njom skrivao nego i suđenje jednom zločinačkom pokretu, ideologiji mržnje i terora, ‘sat povijesti’ o jednome vremenu...

Dimitrije Popović - Naslovnica slaljeničkog broja Večernjaka 60. rođendan Večernjaka Simbol trajanja, moći i karaktera utjecajnih novina

Ovim riječima otpočeo je prvi u dugom nizu izvještaja objavljenih u Večernjem listu u proljeće 1986. tijekom mjesec dana dugog suđenja ustaškom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću, a koje je iz dana u dan pratilo troje naših novinara: Tatjana Tagirov, Marinko Čulić i Zlatko Herljević.

Samo dva dana nakon što je izručen iz SAD-a i na bolničkom krevetu iznesen iz zrakoplova, otpočelo je suđenje koje je pratio, kako je zabilježila Večernjakova trojka, i golem interes domaće i strane javnosti. Sudski proces prati 150 domaćih novinara iz 53 redakcije te 77 stranih iz 14 zemalja. Iz Sjedinjenih Američkih država pristigli su predstavnici sedam redakcija i agencija, a tu su i izvjestitelji iz SSSR-a, SR Njemačke, Švedske, Velike Britanije, Italije, Španjolske, Australije, Norveške, Poljske, Čehoslovačke, Turske i Čilea.

Večernji o Artukoviću | Autor :

Sud je izrekao kaznu smrti

Na stranicama našeg lista objavljene su, dakako, i točke optužnice koje terete Andriju Artukovića. Početkom 1942. godine u blizini Vrginmosta, zbog odmazde, naredio je da se pohvata i ubije civilno stanovništvo okolnih sela, među kojima najviše žena i djece. Krajem 1941. godine u Zagrebu na Krešimirovu trgu, gdje je dovedeno oko 700 građana, među kojima žene i djeca, naredio je da se prebace u sabirni logor u Kerestincu, a zatim izdao naredbu da se osobe u zadnjem dijelu kolone ubiju, nakon čega je oko 450 osoba, među kojima žene i djeca, na livadi ubijeno mitraljeskim rafalima. U svibnju 1941. godine u namjeri da liši života dr. Ješu Vidića i oduzme njegovu imovinu je naredio da se Vidić otpremi u logor, da se ubije, oduzme njegova imovina i preda ustaši Stjepanu Vineku. Početkom 1943. u blizini dvorca kod Samobora, u namjeri da na okrutan način ubije zarobljene partizane, izdao nalog da se više stotina partizana pobije, što je učinjeno mitraljeskim rafalima i tenkovima. Shodno s težinom, kako su tvrdili, dokazanih kaznenih djela javna je optužba i na kraju završne riječi zatražila smrtnu kaznu “u ime nevinih žrtava, u ime svih naših naroda, u ime miroljubivog čovječanstva, u ime zakona”.

Cibona na krovu Europe Sraz divova: Sabonis ispod koša i Dražen Petrović nasuprot

Bio je 14. svibanj 1986. kad je Andrija Artuković posljednji put izveden pred sudsko vijeće. Sudnica se opet vrlo brzo ispunila do posljednjeg mjesta. S nestrpljenjem se čekalo da predsjednik vijeća, sudac Milko Gajski počne čitati presudu. Mirno i staloženo obrazlagao je točku po točku optužnice čitajući članke Krivičnog zakona SFRJ i kazne koje nisu zastarijevale s obzirom na to da je bila riječ o ratnim zločinima.

Kazao je kako se civilizirana zajednica nastoji odreći primjene kazne, ali za ubijanja, klanja i mučenja i zločine nad tisućama ljudi, pri tome žena i djece, nužno za sobom povlači izricanje najteže kazne. Stoga je sud optuženom za kaznena djela iz člana 142. i 144. KZ SFRJ, činjenično i pravno, izrekao kaznu smrti.

Večernji o Artukoviću | Autor :

Uz Željka Olujića, jedan od Artukovićevih branitelja bio je i ugledni zagrebački odvjetnik Silvije Degen. “Dr. Andrija Artuković, odvjetnik, čovjek, koji je pripadao određenom prostoru i jasno određenom vremenu. O njemu ćemo misliti bez opasnosti od pogreške, uzmemo li u obzir to njegovo vrijeme i prostor, ali uz uvjet da zasigurno utvrdimo što je činio i kako se ponašao u odsutnim satima – kada je na vagi povijesnih događaja i individualne sudbine ležao njegov život i ono što je u njemu činio. Mislimo li, dakle, o Andriji Artukoviću, ne možemo mimoići činjenicu da je on proizvod vjekovnih, povijesnih, balkanskih nesporazuma, i iz tih nastalih nesporazuma, narasle mržnje čiji tragovi, na žalost, još i danas postoje”, kazivao je Silvije Degen u završnom govoru 7. svibnja 1986. godine. Tada je, kao i danas, ostao pri tvrdnji da se cijela optužnica bazirala isključivo na jednom jedinom svjedoku, Bajri Avdiću, koji je za njega “nesporno lažni svjedok protiv kojega se četiri godine nakon ovog procesa vodio i krivični postupak zbog lažnog svjedočenja”.

Studenti Verna razgledali izložbu o 60 godina Večernjeg lista Izložba o povijesti VL-a Herljević: Bila je nestašica benzina, a mi objavili da se dijeli. Kolaps!

– Dan moje odluke da se prihvatim obrane ovog čovjeka jedan je od mojih najvećih profesionalnih izazova. Kao što je dan početka suđenja bio izuzetno interesantan za sve jugoslavenske medije, tako je taj dan u stvari predstavljao veliko razočaranje za mene kao branitelja. Toga sam dana shvatio da svaki imalo ispolitiziran predmet ne predstavlja osnovu da je pred zakonom svatko jednak, bez obzira na to sudi li mu se za najobičnije prometno kazneno djelo ili pak za ratni zločin. Moje osnovno pitanje koje sam si postavio kao branitelj bilo je: može li se 87-godišnjem starcu, s kojim sam dva mjeseca prije suđenja svakodnevno kontaktirao, gdje sam došao do zaključka da se doista radi o potpuno dementnom, bolesnom, 90 posto slijepom i gluhom čovjeku, iza kojeg su godine provedene u izbjeglištvu, a koji je po desecima različitih policijskih službi bio ispitivan i koji je kao jedno te istu ploču punih 40 godina ponavljao svoju ispovijest, koja je započela neposredno prije rata, a završila pred istražnim sucem Okružnog suda u Zagrebu – prisjeća se odvjetnik Degen danas za Večernji list.

Naslovnica Večernjeg lista iz 1978. Projektu prijetilo gašenje Tunel Učka: Simbol povezivanja hrvatskog teritorija

Artuković je sve prespavao

Sjeća se i detalja kada je Artuković bio je toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za ustanak u Lici (1932. godine), koji su organizirali pripadnici ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić. U istrazi je, pak, tvrdio da je prije rasprave “došao iz Amerike u Južnu Srbiju, da mu sudi američki sud”. Uopće nije znao pred kojim sudom odgovara, konačno, gdje se inače sve to zbiva, a Degen i danas tvrdi da je veoma rijetko prepoznavao svoje branitelje.

Večernji o Artukoviću | Autor :

– Ako tome dodamo da je iz Amerike izručen s ozljedom glave, i to svježom, koja mu je sanirana u tijeku postupka, s time da je neosporno da je bolovao i da je liječen u američkim bolnicama jer mu je većim dijelom bio oštećen mozak, svima je bilo jasno da se sudi bolesnom čovjeku koji je, uostalom, na raspravama spavao. Sva pitanja koja su se u tijeku istrage kretala u okviru njegova recentnog pamćenja, tj. iz događaja njegove mladosti, on ih je prezentirao sudu te vješto pokušao sakriti činjenicu da je sada dementan, senilan i potpuno bolestan čovjek. Iako je Artuković cijeli proces prespavao, a rasprava je prekidana svakih 30 minuta, Vrhovni sud Hrvatske potvrdio poznatu već smrtnu presudu, gdje je Okružni sud u Zagrebu 14. svibnja 1986. godine oglasio optuženog Artuković Andriju krivim za dva kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, jednog produljenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i jednog krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. On nije ni znao gdje je, na kraju je zahvalio na oslobađajućoj presudi – priča Silvije Degen.

Večernji list Koncerti 1976. i 1998. Kako su Rolling Stonesi 'zapalili' Hrvatsku

No, smrtna kazna nikada nije izvršena. Andrija Artuković umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu, od aneurizme. Tijekom trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu.

Matija Vuica
Iskroji svoj život
Matija Vuica: Unikati i rad po mjeri nikada neće izaći iz mode

A1 izdvaja za Vas

  • MAX127:

    U jasenovcu pociva moja vojska, kopajte i naci cete gumbe..kad mu je nobilo rekao da nece dozivjet hrvatsku drzavu artukovic mu je rekao ja necu ali ti hoces! PUMB Andrija

  • Urar:

    Cak je inzistirao kod suca da ne govori tzv.NDH jer je to bila drzava. Hrabro za to vrijeme.

  • Avatar Trn
    Trn:

    To je isti rezim koji je osudio i Stepinca , bez dokaza bilo kakve krivnje . A "javni tuzilac " je bio Jakov Blazevic , odnosno Ante Nobilo.