Gledateljima kontakt emisije Hloverke Novak-Srzić, u kojoj je bilo
riječi o sukobu unutar Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, na
kraju nije bilo jasno tko laže, a tko govori istinu. Na jednoj strani
Tomislav Ladan, glavni ravnatelj Zavoda, plodni prevoditelj, pisac,
znameniti erudit. Na drugoj strani ništa manje ugledni
Velimir Visković, zaposlenik Zavoda, glavni urednik Hrvatske književne
enciklopedije u nastajanju, predsjednik Hrvatskog društva
pisaca, urednik Profila, Sarajevskih sveski, Književne republike, član
Vijeća Ministarstva kulture za knjigu...
Jedan su drugoga nazvali lašcem niti ne
trepnuvši. Usput je Ladan, inače vrlo vješt i
upućen govornik, akademika i pjesnika Nikicu Petraka pred TV
auditorijem nazvao čovjekom sklonim tekućinama, tj. tekućinarem. U
istoj emisiji Visković je Vlahu Bogišića, ravnatelja Zavoda
u drugom mandatu (i čovjeka kojeg je po vlastitu priznanju sam doveo u
Zavod) nazvao čovjekom koji se svojim zaposlenicima obraća i
diluvijalnim urlicima o čemu (čuveni) zagrebački kuloari već godinama
bruje li bruje!
Dan iza emisije, na skupu u Hrvatskom društvu pisaca,
Visković je otišao još dalje rekavši
da su oba ravnatelja do ludila ljubomorni na kvalitetu njegove Hrvatske
književne enciklopedije, u kojoj surađuju i oni intelektualci koji
inače ne žele surađivati sa Leksikografskim zavodom. Usput rečeno,
institucijom koja je i dalje na grbači poreznih obveznika i koja bi
trebala biti perjanica hrvatske znanosti. Visković je u građanskoj kući
Arko nazvao Ladana i intelektualnim patuljkom, čovjekom koji sebe
doživljava drugim Krležom i o kojem je tekst u Hrvatskoj enciklopediji
vjerojatno napisao baš Vlaho Bogišić u dosluhu sa
samim Ladanom. A to je Visković zaključio po “zamumuljenosti
rečenica”.
Diluvijalni urlici, intelektualni patuljci, tekućinari, ljudi
zamumuljenih rečenica... Zar je to govor intelektualne tolerancije i
erudicije? Zar se tu govori o stožernim intelektualcima
našeg vremena koji su od Krleže, Mate Ujevića i brojnih
drugih znanih i neznanih leksikografa baštinili
Leksikografski zavod i njegovu pisanu baštinu? Zar se pomoću
takvih izraza promiče javni dijalog i obrazuje (slabo)obrazovani
hrvatski puk? Zar se ljudima na ovakav način reklamira djelatnost
Leksikografskog zavoda i njegove publikacije?
Pa zašto bi čovjek kupovao leksikone i enciklopedije ako ih
doista pišu i uređuju intelektualni patuljci, tekućinari,
ljudi zamumuljena stila? I ako po dotiranim zgradama državnih
institucija caruju moćnici koji se nižerangiranim zaposlenicima
obraćaju diluvijalnim urlicima bez kazne, bez
sankcija?
U POVODU
Otvori KEKS Pay
