Toga je dana Dom odbojke Bojan Stranić isijavao poletnošću i svježinom kakvom dugo nije. A kako i ne bi kada su pod svodom ove sportske dvorane trčkarali, skakali i loptu naganjali budući reprezentativci i olimpijci, i to po ideji HOO-a, uz odličnu provedbu lokalne sportske zajednice (SSGZ). No čak i da nitko od ovih mališana ne završi u vrhunskom sportu lijepo je bilo vidjeti s koliko su se strasti zagrebački vrtićanci prepustili natjecanjima u atletici (utrka na 50 metara, skok u dalj s mjesta i skok u vis), malom nogometu i malom rukometu (Vrtko). Osim njihovih roditelja, baka i djedova, a dakako i odgojiteljica, male "olimpijce" – jer bio je to dan 21. olimpijskog festivala dječjih vrtića – podršku su im došli pružiti i veliki olimpijci. I to ne bilo kakvi, nego trostruki veslački olimpijski pobjednici Valent i Martin Sinković, osvajač gimnastičkog srebra Tin Srbić, svjetski i europski prvak u karateu Ivan Kvesić, slalomska pobjednica skijaškog Svjetskog kupa Zrinka Ljutić, kajakaška olimpijka Anamarija Govorčinović a podrška kikićima bili su i veslači Patrik i Anton Lončarić te košarkašice Nina Novak i Jana Bertović.
Svi su oni sudjelovali u svečanom mimohodu djece, njih 236, iz devet zagrebačkih vrtića, i to s Trešnjevke (Bajka), iz Rudeša (Grigor Vitez), Remeta (Maleni talenti), Malešnice, Dubrave (Radost), Sopota, Srednjaka, Vrbana (Sunčana) te Prisavlja (Vrbik) koji su s 39 klinaca i klinceza i 10 voditelja bili i najbrojniji. Nakon što su predstavnici svih nazočnih vrtića donijeli zastavu Hrvatskog olimpijskog odbora do mjesta njezina "podizanja" uslijedilo je intoniranje hrvatske himne koju je klinceza Lucija Ćosić, "barjaktarka" vrtića Malešnica, otpjevala u dahu. Pitali smo se otkud malenoj takav nacionalni zanos, a teta iz tog vrtića odgovorila nam je kazavši nam da oni uče svoju djecu pjevati himnu. A himnu je, i to cijelu, otpjevao i najnoviji europski poluteškaški prvak u karateu Ivan Kvesić. Činio je to zdušno jer za takvo što nije imao prilike na najvišem postolju u nedjelju završenog Prvenstva Europe u Erevanu jer su tamošnji organizatori skraćivali himne na trećine njihova trajanja.
Inače, Ivan nema vrtićko iskustvo iz praktičnog razloga.
– Odrastao sam na selu i mene, sestru blizanku Ivonu i brata Anđela čuvala je baka. Osim toga, u susjedstvu je bilo puno djece pa smo se stalno nešto igrali, najčešće nogomet, košarku i stolni tenis.
U kojoj se dobi uopće može početi trenirati karate?
– U našem klubu Hercegovina Zagreb prakticiramo karate vrtić već za klince od tri-četiri godine ali to je, u toj dobi, više zbog socijalizacije i navikavanja na grupu i timski rad. Za djecu je važno da se što prije uvedu u sport, da steknu naviku da moraju otići na trening, da imaju neke zadatke, da moraju pospremiti svoje stvari, da dožive autoritet trenera, da vide da postoji hijerarhija.
Sport koji se može vrlo rano početi vježbati predstavljao je trofejni gimnastičar Tin Srbić.
– Mojim se sportom možete početi baviti s tri godine, a ja sam počeo tek s napunjene četiri. Tada mi je bilo jako zabavno dolaziti u Sokol trenirati pa sam već s pet godina počeo trenirati pet-šest puta tjedno. Zanimljivo je da tako mala djeca jako brzo pokopčaju stvari pa sa pet godina rade stoj na rukama, salto naprijed i nazad, premet...
Je li se Tin u okruženju svojih vršnjaka osjećao dodatno važan što svaki dan ide na trening?
– Više sam se osjećao važno na ulici, pogotovo u mojoj Dubravi jer sam pred svojim vršnjacima radio salto, stoj na rukama ili nešto treće što nitko drugi nije mogao. Na račun toga tada sam čak počeo i zarađivati. Kada sam napravio prvi salto, dečki bi mi došli drugi dan tražeći da to ponovim, a ja bih rekao: "Daj pet kuna pa može."
Jednog takvog budućeg gimnastičara, nadamo se i olimpijca, upoznali smo na postolju na kojem su se dodjeljivale medalje za najbrže u utrci na 50 metara. A medalju za najbržeg vrtićanca u Zagrebu osvojio je šestogodišnji Nikola Listar iz Dječjeg vrtića Grigora Viteza.
– Volim pobjeđivati i već imam 13 –14 medalja. Treniram gimnastiku, a kada krenem u školu trenirat ću i nogač – kazao nam je Nikola, brz k'o metak, nakon što je na pobjedničkom postolju pozirao poput nekog odraslog šampiona, s rukama u zraku, a potom i zagrizavši medalju.
A da nije nužno da se već u tim godinama trči za medaljama, već je važno da se klinci što više kreću naznačila je svojim primjerom Zrinka Ljutić:
– Pohađala sam katolički vrtić koji je imao jako puno parkića, puno otvorenog prostora, pa smo imali jako puno aktivnosti vani što je meni jako odgovaralo. Djeca trebaju biti što više vani, igrati se. Ne treba to biti u trenažnom smislu ništa posebno, važno je da su aktivna, a tada je puno lakše ozbiljnije krenuti u neki sport.
Otvori KEKS Pay
Srbiću, čestitam ti na svemu! Da nam je više takvih!