Dvadesetjednogodišnji Poljak s njemačkom putovnicom Lukas Podolski i nacija u potpunom transu, fanatičnoj psihozi, kreću prema Berlinu, prema četvrtfinalnom meču divova s Argentinom.
No nije taj petak 30. lipnja i Olimpijski stadion krajnji cilj. Božica koja je strogo čuvana u tajnom sefu san je novih generacija koje su se naslušale priča o velikoj reprezentaciji i njene tri zlatne generacije.
"Bili smo prvaci 1954., 1974., 1990. - bit ćemo i 2006.", pjesma je koja izviruje iz svakoga kutka te velike zemlje, koja je postala svojvrsnom budnicom i himnom, a na nju se nadovezuje navijački poklič "Finaleeee oooooooo" koji je ledio žile na Mariene platzu u Münchenu, na kojem je miris hmelja nagrizao nosnice te pakleno vruće subote.
- Nijemci su u golemu zanosu i mogu napraviti svašta. Nemaju momčad za finale, ali ne bih stavio novac na to da do Berlina ne mogu stići. Iako, navijat ću za Argentinu, za svog ljubimca Messija - kazivao je Robert Prosinečki šetajući se kroz rijeku već pripitih fanova i držeći Argentininu trenirku koju je kupio u obližnjoj trgovini.
Fluid između milijuna sanjara i sjajno psihofizički pripremljene momčadi stopio se u famoznoj Allianz Areni, u kotaču koji je samljeo Šveđane za deset minuta sjajnom dionicom Lukasa Podolskog, mladića za kojim luduju Njemice, koje njegovo ime tetoviraju na najintimnija mjesta. Bio je to njegov dan, dan u kojem se Oma (baka nap. a.) Zofia rasplakala, u kojem je djevojka Monika uz ljubav dobila i budućeg milijunaša.
Princ Poldi, kako mu tepaju, uz Miroslava Klosea, Michaella Balacka i Torstena Fringsa Elf diže do nebeskih visina, tamo gdje ga svi žele vidjeti.
- Podolski i Klose mogu srušiti svaku obranu na ovom turniru, i to je ono što me sve više podsjeća na 74. - ispalio je nakon utakmice Gerd Müller, tadašnji kralj strijelaca i čovjek koji je te godine odveo Elf do drugog svjetskog naslova.
A njegov kapetan i predsjednik organizacijskog odbora Franz Beckenbauer (60) u petak se u tajnosti treći put oženio, ovaj put sa 21 godinom mlađom Heidrun Burmaster, novinarkom koja ga je ulovila na jednom intervjuu, i sve zajedno pod crveno-žuto-crnom zastavom izgleda kao bajka.
U ritmu "Finale oooo" tresao se München, na Meriene platzu pamet je odavno popustila pred alkoholom. Ali koga briga. Do petka će san živjeti. Barem do petka.
