Miroslav Živković bio je jedno od najvećih nogometnih nadanja bivše Jugoslavije. Igrao je u istoj generaciji s velikanima poput Vladimira Jugovića i Siniše Mihajlovića, a njegovo ime se u omladinskim danima izgovaralo s posebnim poštovanjem. Danas, je život ovog nekadašnjeg talenta iz Novog Sada daleko od slavnih dana.
– Živim od sramotne mirovine od 15.000 dinara (oko 130 eura). Supruga radi, a mi preživljavamo od njene plaće i moje penzije – rekao je Živković u emotivnom razgovoru za Radio Beograd. – Živimo u Irigu, u teškim uvjetima, kuća nije završena, nema ni kupaonice ni tuša. Kuća je nedovršena, zidana ciglom, ali ništa nije ožbukano... Krali su nam stvari koje su nam ljudi poklanjali. Živimo praktički u bačvi.
Rođen 1970. u Beogradu, Živković se s obitelji već iduće godine preselio u Novi Sad, gdje je započeo nogometni put u omladinskim selekcijama Vojvodine. Kao tinejdžer slovio je za izniman talent, što je potvrdio 1985. godine kada je s kadetskom reprezentacijom Jugoslavije nastupio na legendarnom Wembleyju.
– Igrali smo pred 100.000 ljudi, u predigri finala FA Kupa između Manchester Uniteda i Evertona – prisjetio se. – Bio sam proglašen najboljim igračem utakmice. Bobby Charlton mi je prišao i rekao da sam genijalan talent. To su trenuci koji se ne zaboravljaju.
Nakon povratka kući, Živković je nastavio u Vojvodini, a kasnije i u vojnoj selekciji, gdje je dijelio svlačionicu s brojnim poznatim imenima jugoslavenskog nogometa. Početkom devedesetih, u jeku ratnih zbivanja, bio je prisiljen napustiti zemlju.
– Sve se raspadalo, plaće su bile mizerne. Otišao sam trbuhom za kruhom, završio u Grčkoj, u drugoligašu Nausi, gdje sam se odmah izborio za mjesto u prvih jedanaest – priča Živković.
I dok je u početku sve išlo idealno, njegovo zdravlje ubrzo je počelo propadati.
– Preforsirao sam se treninzima i saunama. Odjednom sam počeo gubiti snagu, dobivati na težini, kosa mi je opadala, nisam mogao disati. Počeo sam osjećati da umirem – kaže.
Nakon niza pogrešnih dijagnoza u Srbiji i Grčkoj, Živković je posljednju nadu potražio u Sjedinjenim Državama, kod liječnika Rajka Medenice.
– Tek tamo su mi otkrili da bolujem od porfirije, rijetkog metaboličkog poremećaja koji pogađa dvoje na 100.000 ljudi – rekao je.
Od tada, njegov se život pretvorio u borbu. Bolest ga je fizički iscrpila i onemogućila da nastavi raditi. S godinama se povukao u miran život sa suprugom, posvećen životinjama i fotografiji.
– Bio sam umjetnički fotograf, imao sam izložbe i nagrade. Bolest me prikovala za krevet. Sada jedva hodam, ali se trudim ostati pozitivan – kaže Živković.
Otvori KEKS Pay
Evo mene odblokirana nakon 2 dana pa da me se promptno opet blokira! Za Večernjak, obljetnica masakra 39 Hrvatskih policajaca na današnji dan prije 35 godina u Dalju, egzodus Hrvata iz Erduta nije bitna, niti crtice! Ali iz ex diktatorske yu tvorevine srbski nogometaši i njihova teška sudbina danas - jeste! Morali bismo mi za njih organizirati jednu humanitarnu akciju da ne gladuju jer im majčina srbija daje male mirovine! Stanovnici Dalja i Erduta i dalje nebitni.