Ako provedete dva i pol dana u multietničkom Ulcinju na sad već etabliranom Mundijalu prijateljstva, čije je geslo "sve što trebam je ljubav", vratit ćete se s bogatijim pogledima na život i međuljudske odnose koji ga čine. Skup je to bivših sportskih zvijezda iz bivše SFRJ koje uživaju u međusobnom druženju, podsjećanju na rivalstva ali i prijateljstva od kojih su neka, s vremenom i zbog geopolitičkih okolnosti, pa čak i otvrdnula ali i zahrđala.
Kako je ovogodišnji skup bio tematski posvećen košarci pa je nazvan i mundobasketom, vidjeti na istom mjestu šestoricu igrača iz sastava svjetskih prvaka iz 1978. bio je doživljaj i za promatrače a kamoli ne za njih međusobno. A na istom mjestu, na istoj pozornici, našli su se Željko Jerkov, Andro Knego, Duje Krstulović ali i Dragan Kićanović, Zoran Slavnić i Peter Vilfan. A ako njima pridodamo "Svetog" Nikolu Plećaša i još dvojicu nezaboravnih cibosa, Mihovila Nakića i Zorana Čuturu te zadarskog 'snajperista' Petra Popovića, Teomana Alibegovića i Boru Vučevića (oca od NBA zvijezde Nikole Vučevića) već je to dovoljno da kažemo da se na jugu Crne Gore okupila momčad kojoj bi se u nekoj "fantasy" igrici bilo vrlo teško suprotstaviti.
No, nisu samo košarkaši bili zvijezde ovog Mundijala već su to bili i vaterpolisti Igor Milanović, Dragan Andrić i Deni Lušić, rukometaši Momir Rnić, Veselin Vuković i Jasmin Mrkonja, legendarni rukometni treneri Lino Červar i Zoran "Tuta" Živković, hrvački olimpijski pobjednik Šaban Trstena i tako redom.
I svi oni došli su u najjužniji crnogorski grad s velikom količinom topline i poštovanja prema onima koje su se radovali vidjeti ali i onima koje nikad nisu imali čast upoznati ali ih jako dobro znaju po čuvenju.
Zapravo, nigdje dosad u 40-godišnjoj novinarskoj karijeri nismo vidjeli ovoliko toplih zagrljaja kao što ih vidjesmo prošlog vikenda u Ulcinju. Grlili su se ne samo oni koji se nisu vidjeli desetljećima već i oni koji se često viđaju ali ih je ulcinjska vibracija ljudskosti na to ponovo poticala. A znate da je zagrljaj forma za izražavanje bliskosti i poštivanja onoga koga se grli a medicinski teoretičari će reći i da ima i ljekovita svojstva jer liječi dušu. A na ovom Mundijalu je bilo svakojakih duša koje su trebale zagrljaj zajedništva kakvo je u Ulcinju vladalo ta dva i pol dana.
Kažu da zagrljaj pruža osjećaj obnove i regeneracije i potiče otpuštanje prošlih trauma. Premda će netko ovaj skup opisati jugonostalgičarskim on to niti u jednom pa ni u političkom smislu sigurno nije bio. Dakako, bilo je među okupljenima i neskrivenih jugonostalgičara kakvim se, posve otvoreno, osjeća legendarni košarkaški trener Boša Tanjević no i ta njegova nostalgičnost ne pati za onim političkim uređenjem koliko za idejom poštivanja među narodima, čovjekoljubljem i željom da se sada ti isti poštuju kao susjedi.
Lijepo je to objasnio jedan poznanik rekavši da smo nekad živjeli u istoj kući a onda smo se posvađali pa smo se razišli (nažalost u krvi i na veliku štetu Hrvatske i BiH) ali i dalje živimo u istoj ulici. I dalje dijelimo podneblje i naslonjeni smo jedni na druge a dojam je da nitko tako dobro ne gradi mostove (čak i obnavlja one porušene) kao što to čini sport. A nitko ih tako ne može zatrovati kao što to znaju političari tipa Slobodana Miloševića, najvećeg krivca za rat na prostoru bivše SFRJ, odgovornog za potpirivanje atmosfere straha kod sprskog stanovništva u Hrvatskoj a potom i za brutalnu vojnu agresiju na Lijepu Našu.
No, takvima i njima sličnima ionako na Mundijalu prijateljstva nije mjesto niti bi ih itko tamo zvao. Ondje dolaze samo ljudi dobre volje, oni koji pružaju ruke mira i prepuštaju se zagrljajima prijateljstva.
A sve ovo što se već po četvrti put događalo u Ulcinju ne bi se moglo dogoditi da nije jednog čovjeka, tog evanđeoskog poslanika, inicijatora i pokretača Mundijala Pavla Pepđonovića. To je čovjek koji nema ambiciju obnove Jugoslavije, niti to itko uopće može više učiniti, ali ima ambiciju širenja ideje prijateljstva među narodima uz pomoć sportaša neopterećenih okoštalim stranačkim poslanjima i nacionalističkim ideologijama.
Ne želimo mi ovdje reći da je Pavle Pepđonović neki ovdašnji Mesija ali da je u svojoj čovjekoljubivosti poseban to jest. A sam će priznati da ga je takvim dodatno učinila velika zdravstvena nevolja koja ga je snašla 2017. godine kada je 17 dana proveo u komi, od čega je devet dana bio ozbiljno životno ugrožen. Ne tako drastično, ali određeni zdravstveni problem imao je i Ivan Gudelj, čovjek kojeg se može etiketirati supokretačem jer je do Mundijala prijateljstva došlo na bazi promocije njegove knjige "Moja igra". A prije no što će Pavle Pepđonović započeti višemjesečni oporavak neurokirurg koji ga je operirao mu je kazao da je preživio što većina ne bi i da je onaj gore bio milostiv prema njemu valjda s nekim razlogom.
A možda je taj razlog bio upravo Mundijal prijateljstva, skup koji djeluje ljekovito i ukazuje na novi društveni optimizam. Barem u životima onih koji barem jednom navrate u Ulcinj na druženje sportaša iz svih zemalja bivše SFRJ.
Otvori KEKS Pay
