Nekoć najtrofejnija olimpijka Ukrajine i nacionalna heroina, Jana Kločkova, dominirala je svjetskim bazenima i osvojila četiri zlatne medalje. Danas živi povučenim životom na okupiranom Krimu, a njezina šutnja o ruskoj agresiji izaziva bijes i nerazumijevanje u domovini.
Početkom 21. stoljeća, ime Jane Kločkove bilo je sinonim za trijumf ukrajinskog sporta. Nacija je u njoj vidjela heroinu, djevojku s Krima koja je pokorila svijet i donijela domovini olimpijsko zlato. S nadimcima "Zlatna ribica" i "Kraljica mješovitog stila", Kločkova je postala simbolom uspjeha, moći i nacionalnog ponosa. Njezine četiri zlatne i jedna srebrna olimpijska medalja predstavljale su vrhunac jedne generacije, a ona je dugo vremena bila najodlikovanija sportašica u povijesti neovisne Ukrajine, sve dok je 2024. godine nije prestigla mačevalkinja Olga Harlan. Njezini uspjesi u bazenima Sydneyja i Atene urezani su u kolektivno sjećanje, a njezina fotografija s medaljama oko vrata bila je slika Ukrajine koja pobjeđuje. No, dvadesetak godina kasnije, slika je potpuno drugačija. Zlatna ribica je utihnula, a njezina šutnja odjekuje glasnije od bilo kojeg sportskog uspjeha, ostavljajući gorak okus u ustima nacije koja se bori za opstanak.
Njezin put do zvijezda bio je predodređen disciplinom i talentom koji su se brusili od najranijih dana. Rođena je 7. kolovoza 1982. u Simferopolju, u sportskoj obitelji u kojoj su se oba roditelja bavila atletikom. Ironično, prve sportske korake nije napravila u bazenu, već u gimnastičkoj dvorani, a okušala se i u sinkroniziranom plivanju. Ipak, sa sedam godina otkrila je svoju pravu strast i životni poziv. Voda je postala njezin element. Već s osam godina njezin je dan bio podređen spartanskom režimu - trenirala je četiri sata dnevno u bazenu, uz dodatni sat "suhih" vježbi. Pod budnim okom legendarnih trenera Nine i Oleksandra Kožuha, njezin je talent procvjetao. S trinaest godina već je ispunjavala norme za juniorska nacionalna natjecanja, a sredinom tinejdžerskih godina počela je dominirati na međunarodnoj sceni. Njezin uspon bio je strelovit i nezaustavljiv, dokaz da se mukotrpan rad i potpuna posvećenost uvijek isplate.
Vrhunac njezine karijere dogodio se na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000. godine. Kao osamnaestogodišnjakinja, Kločkova je zapanjila svijet. Osvojila je zlatnu medalju u disciplini 400 metara mješovito, srušivši pritom svjetski rekord s vremenom 4:33.59, koji je ostao netaknut idućih sedam godina. Ubrzo je dodala i zlato na 200 metara mješovito te srebro na 800 metara slobodnim stilom. Ukrajina je dobila svoju superzvijezdu. Četiri godine kasnije, u Ateni, ispisala je povijest. Postala je prva plivačica koja je uspjela obraniti oba olimpijska zlata u mješovitim disciplinama, potvrdivši svoj status neprikosnovene vladarice bazena. Između 2000. i 2004. godine izgubila je samo jednu jedinu utrku mješovitim stilom na velikim natjecanjima. Njezina riznica medalja bila je impresivna: uz pet olimpijskih, osvojila je deset naslova svjetske prvakinje te čak devetnaest europskih zlatnih medalja, usput postavivši i 50 nacionalnih rekorda. Godine 2004. proglašena je najboljom plivačicom svijeta, a predsjednik Leonid Kučma dodijelio joj je najviše državno priznanje - titulu Heroja Ukrajine.
Nakon što je na otvaranju Olimpijskih igara u Pekingu 2008. ponosno nosila ukrajinsku zastavu, odlučila je da je vrijeme za kraj. Službeno se povukla iz sporta 2009. godine, u dobi od samo 26 godina. Na dirljivoj oproštajnoj ceremoniji u Harkivu simbolično je dobila akvarij sa zlatnom ribicom. Nakon plivanja, kratko se okušala u politici kao članica gradskog vijeća Harkiva ispred Stranke regija te je vodila kijevski ogranak Nacionalnog olimpijskog odbora. Godine 2010. postala je majka, rodivši sina Oleksandra, kojeg je dobila u vezi s gruzijskim biznismenom Levanom Nodarovičem Rostošvilijem. Činilo se da je pred njom miran život sportske umirovljenice i nacionalne ikone, no politička zbivanja u njezinoj domovini zauvijek su promijenila njezin status.
Prve pukotine u njezinu besprijekornom imidžu pojavile su se nakon ruske aneksije Krima 2014. godine. Iako je živjela u Kijevu, Kločkova je nastavila redovito posjećivati poluotok, pravdajući to činjenicom da je to njezin dom i da ondje žive njezini roditelji. Mnogima u Ukrajini takvo je ponašanje bilo neshvatljivo, no prava kontroverza tek je slijedila. U ljeto 2021. godine javno se požalila što nije pozvana na proslavu 30. godišnjice neovisnosti Ukrajine. "Olimpijski pobjednici su ljudi koji predstavljaju našu zemlju u inozemstvu, podižu našu zastavu i sviraju našu himnu", izjavila je tada, nagađajući da je razlog možda taj što njezin sin živi s njezinim roditeljima na Krimu. Iz Ukrajinskog plivačkog saveza odgovorili su da je nisu uspjeli kontaktirati. Bio je to jasan znak da se odnos između države i njezine nekoć omiljene sportašice počeo hladiti.
Potpuni prekid s ukrajinskom javnošću dogodio se nakon početka sveobuhvatne ruske invazije u veljači 2022. godine. Dok su se brojni ukrajinski sportaši pridružili obrani zemlje ili postali glasni ambasadori borbe za slobodu, Kločkova je odabrala šutnju. Prema medijskim izvješćima, nedugo nakon početka rata napustila je Kijev i trajno se preselila na okupirani Krim, gdje danas navodno živi u gradu Gurzufu. Od tada do danas nije dala nijednu izjavu kojom bi osudila rusku agresiju na svoju domovinu. Njezina šutnja postala je zaglušujuća. Za zemlju koja je od nje stvorila heroinu i dodijelila joj najviša priznanja, takav je čin postao simbolom izdaje. Neki su pokušavali pronaći opravdanje, tvrdeći da je ucijenjena ili da se nalazi u teškoj situaciji, no većina Ukrajinaca njezinu šutnju vidi kao prešutno odobravanje agresora. Bivša majorica Ministarstva unutarnjih poslova Ukrajine i počasna građanka Harkiva i Donjecka danas je u svojoj zemlji persona non grata.
Otvori KEKS Pay
