Jedna od najčitanijih tema na svim hrvatskim portalima jučer je bila situacija u kojoj se u kajakaškoj završnici skijaške traverze Prokletija, u crnogorsko-albanskim morskim vodama, našao Ivica Kostelić. Ti tekstovi vrvjeli su uznemirujućim naslovima tipa "Kostelić se borio za život", "Mornarica Crne Gore spasila Kostelića", "Kostelić i jedan Francuz umalo poginuli" i slično.
> Životna priča Ivice Kostelića
Spasilo ga je ronilačko odijelo
Uz činjenicu da su Ivica i francuski mu partner u valovitu moru, nošeni jakom strujom, proveli po jednoj verziji tri, a po drugoj i do šest sati, da je patrolnom čamcu crnogorske vojske bila potrebna i zračna (helikopterska) podrška, nama promatračima sve to doista izgleda dramatičnije no što je to izgledalo samom Ivici. Jer on je, a vrlo je studiozan u pripremi ovakvih pothvata, bio spreman i na takav scenarij. Uostalom, zato i jest na sebi imao ronilačko odijelo kako u slučaju da zapne u moru ne bi došlo do pothlađivanja.
Osim toga, Ivica je tjelesno izrazito spreman čovjek, još uvijek na razini vrhunskog (aktivnog) sportaša, i ovo je nešto što on može podnijeti. I mentalno i fizički. Za razliku od mnogih nas koji bismo se u ovakvim situacijama uspaničarili, a možda i utopili.
On je čovjek koji se ne boji izazova pa tako ni ovakvih situacija. A sa strahom je naučio nositi se vozeći spust u Kitzbühelu, tamo gdje su neki ostavili i svoje kosti. Sjećamo se da nam je jednom prilikom rekao da će ili on pobijediti strah ili će ga taj isti strah pojesti. I pobijedio ga je i spuštao se niz tu opaku strminu od koje je zazirao i svaki spustaški specijalist.
Za ovakvu situaciju Ivicu su spremile i pustolovine u koje se upuštao nakon završetka natjecateljske karijere, a to su regata dvojaca preko Atlantika, traverza na skijama preko Grenlanda te regata samaca preko Atlantika od koje je, nakon nekoliko dana, morao odustati zbog problema s opremom.
Nakon što je s francuskim partnerom Callisteom Antoineom završio regatu dvojaca preko Atlantika, javio nam se s karipskog otoka Martinique i tada priznao:
– Nije ovo bilo najteže putovanje na koje sam se zaputio, već je to prijelaz preko Grenlanda. Kad o tome razmišljam, prvo pomislim na svo to bijelo prostranstvo i pojavi mi se nekakav loš osjećaj jer je vrijeme bilo užasno.
I dok mu je za prejedriti Atlantik trebalo skoro 23 dana, ekspedicija po Grenlandu trajala je 18 dana.
– Očekivali smo da će more oko tog sela, gdje je bio cilj, biti zaleđeno. No, mi smo morali ići okolo. Tako se posljednjih pet kilometara pretvorilo u kalvariju jer smo morali ići preko terena koji uopće nismo planirali, između brda, pokraj klifova i taj mi je dio izgledao kao da put do sela tražimo u nekom horor-filmu. A on je vodio kroz neki kanjon širok 20 metara, s rubovima visokim i do 200 metara. Padala je noć, padao je gusti snijeg i za tih posljednjih pet kilometara trebalo nam je pet-šest sati. No, bila je to odlična škola, ne samo preživljavanja u prirodi nego i zbog toga što u takvoj prigodi naučiš puno o sebi. Kada su uvjeti toliko teški, oni te kao takvi mogu promijeniti. Često me prijatelji pitaju bih li to ponovio. Ne, ne bih to ponovio jer to nije bilo nimalo ugodno putovanje, no poslije takvih iskustava ne ostaneš isti.
A kako je to njega tada promijenilo?
– Prvo se naučiš strpljivom podnošenju nevolja. Naučiš da one ponekad dolaze i da treba biti bezgranično strpljiv i precizan, uporan i koncentriran.
A tu smo upravo došli i do onoga što je bilo potrebno u ovoj situaciji dok se, s nogama u moru, tri-četiri sata držao za kolegin kajak. Tu je trebalo strpljivo podnositi nevolju i to u uvjerenju da pomoć stiže. A evo kako je razmišljao u situaciji odustajanja od utrke samaca preko Atlantika.
– Premda odustajanje kod mene uglavnom ne postoji, ja sam si otprije postavio granicu koja se ne može prijeći, a to je gubitak oba pilota, i glavnog i rezervnog.
Je li u trenucima donošenja odluke o odustajanju tada u mislima imao i svoju obitelj – svoje četvero djece (dva sina i blizanke), suprugu i svoje roditelje.
– To imaš u sebi od onog časa čim postaneš otac. Priroda se za to pobrinula i ti dobiješ taj roditeljski instinkt i bez svoje volje. O svojoj djeci u takvim trenucima ne moraš niti razmišljati jer oni su uračunati u sve tvoje odluke.
Puno je komentar tipa "što mu ovo treba"?
Pitali smo ga tada gdje je njegov prag tolerancije na opasnost?
– Neću se ja sad busati u prsa i hvalisati se da sam hrabar. Ja sam normalan frajer, ali mi je život bio takav da sam se češće susretao s opasnošću pa sam se na to naviknuo. Zapravo, naučio sam funkcionirati u tim situacijama. Ono što nekom nije normalno meni je postalo normalno. No, ako mislite da se ja rado penjem na jarbol usred Atlantika, to nije tako jer to je čisto ludilo.
A to je bilo doista jezivo.
– Jarbol na mom brodu visok je 19 metara. Probajte otići na neki balkon visok 19 metara i gledati dolje. Pri tome zamislite da je noć, da se zgrada miče i da oko vas nema nikoga najmanje 100 kilometara. Mene su pitali čega se najviše u jedrenju bojim i ja sam rekao baš to, bojim se penjanja na jarbol po noći kada sam sam na brodu.
Ovaj put nije bio sam. Uz njega je bio njegov francuski prijatelj Mathieu Maynadier za čiji se kajak čvrsto držao u vjeri da će spasitelji stići. I stigli su jer sve se ipak odbijalo blizu obale, ali u vrlo teškim okolnostima vjetra, kiše i valova. A ne želimo ni zamisliti što mu se moglo dogoditi da je utrku samaca preko Atlantika ipak odlučio nastaviti.
Nakon svega eter je prepun komentara u stilu zar mu sve ovo doista treba i zašto se ne posveti odgoju svoje četvero djece koja još ni ne razumiju kroz koliko opasne situacije prolazi njihov otac. Na pitanje hoće li ikad prestati biti adrenalinski "ovisnik" i prestati bacati prirodi rukavicu u lice odgovor može dati samo Ivica.
Otvori KEKS Pay
Primi se nekog korisnog posla.