Silvio Šop (49) slušateljima Hrvatskog radija poznat je kao urednik velikih emisija vijesti Prvog programa Hrvatskoga radija. Iza njega je karijera duga više od 30 godina, a zanimljivo da ju je počeo kao volonter i tehnički realizator na Radio Sljemenu, u emisiji
"Disco-shock" Hameda Bangoure.
Godinama ste jedan od urednika velikih informativnih emisija HR-a (Jutarnja kronika, Dnevne novosti, Aktualno u 17, Dnevnik, Kronika dana) no zanimljivo je da ste karijeru počeli još 1989. u glazbenom programu. Kako ste došli na Radio Sljeme i počeli surađivati s Hamedom Bangourom?
- Bio sam zaluđen radijskom tehnikom, miksanjem prvenstveno. I imao sam sreće, a kasnije se pokazalo i nešto talenta – osnovnoškolski kolega, i danas prijatelj, bio mi je Boris Ciglenečki junior, sin istoimenog legendarnog glazbenog urednika Borisa Ciglenečkog. Na ljetnjim praznicima između drugog i trećeg razreda srednje škole zamolio sam prijatelja da pita oca bih li mogao poviriti na Radio Sljeme, koje se tada, kao i svi programi tadašnjeg Radio Zagreba, emitiralo iz Šubićeve 20, današnje zgrade Češke besede.Hamed je tada, osim što je bio DJ u disko-klubu SC-a, uređivao i vodio Disco-shock, subotnju top-listu Radio Sljemena, pa sam zamolio gospona Ciglu da me odvede na radio baš u tom terminu. On je onda zamolio dežurnog tonskog realizatora, ime naravno pamtim jer prvi se pamte, Darka Horvata, da „malom malo pokaže kako se radi na pultu“, što je Darko rado učinio. Sjeo me za pult – što je bio doživljaj sam po sebi, do tada, osim na fotografijama, nisam vidio 24 kanalni broadcast mikser, rekao na kojim su potenciometrima spojeni gramofoni (ah, da daaaavno je to bilo, sviralo se s gramofona!) a na kojem je voditeljski mikrofon. Objasnio mi je i osnovni princip miksa, i rekao – probaj napraviti prijelaz, ja sam iza tebe. Kako sam već tada uredno snimao miksane kazete preko dva gramofona i 6 kanalnog miksera kupljenog u Leibnitzu, ponekad i dodavao neke međunajave, znao sam da je princip miksa potpuno jednak, ali sada sjedim za profesionalnom radijskom konzolom vrijednom nekoliko stotina tisuća tadašnjih njemačkih maraka. Priznajem da su mi se ruke tresle dok sam dizao mikrofon, spuštao glazbu s prvog gramofona, nakon Hamedove najave umiksao sljedeću pjesmu s drugog gramofona, a kad je Hamed završio najavu, spustio njegov mikrofon i podigao modulaciju gramofona koji je bio u eteru do, kako smo tada govorili, „nule“. Međutim, ispalo je jako dobro, pa sam već prigodom prvog posjeta radiju, naravno uz Darkovu superviziju, odrealizirao gotovo cijelu emisiju. Hamed nije imao ništa protiv da dođem i iduće subote i tako je suradnja potrajala do siječnja 1994., kada je Disco-shock skinut s programa.
Nakon Darka Dautovića vodili ste Top 20, emisiju koja je tada prije pojave Interneta bila jedan od najboljih izvora nove glazbe. Kako ste došli na tu poziciju i po čemu pamtite vođenje te emisije?
- Top 20 bila je domaća i strana lista Prvog programa prvo Radio Zagreba a nakon toga i Hrvatskoga radija. I danas se emitira, ali u skraćenom terminu i s 20 domaćih hitova, dok je originalna ideja bila imati 10 domaćih i 10 stranih hitova. Emisija ima izuzetno dugu tradiciju – emitira se od 1985. godine, ne znam koji je bio broj 1 strane liste, no domaće je bio – pazite sad – Lipe cvatu Bijelog dugmeta! Za vrijeme najžešćih razaranja u Domovinskom ratu, razumljivo, nije se emitirala a ponovno je pokrenuta 1994. Darko Dautović tada je rekao da se njemu više ne radi, pa se autor i urednik emisije Boris Ciglenečki sjetio da ima nekog, kako nas od milja voli sve zvati, „patuljka“ koji već dugo nešto kao radi s Bangourom pa bi mogao pokušati. „Patuljak“ je to oduševljeno prihvatio, proveo 6 mjeseci zajedno radeći s Darkom a zatim preuzeo emisiju do srpnja 1998., kada je istu predao u voditeljske i uredničke ruke Dinka Komadine, a on je do dana današnjeg iz njih ne ispušta! Top 20 mi je u iznimno dragom sjećanju, pamtim ga po gomili dobrog raspoloženja subotom navečer, pozivima slušatelja iz raznih krajeva svijeta (tada nije bilo internetskog emitiranja, ali se Prvi program HR-a emitirao i na srednjem i na kratkom valu, pa se na tim frekvencijama, pogotovo navečer, što je bio naš termin, mogao „uhvatiti“ gotovo u cijelom svijetu), također ga pamtim po „zatvorenom krugu“ – naime, kako sam ja došao volontirati u Disco-shock, tako je i meni došlo dvoje suradnika – spomenuti sadašnji urednik i voditelj Dinko Komadina i Morana Halamić, sada sretno udana Mužinić, koja je emisiju tonski realizirala s istim entuzijazmom kao ja nekada Disco-shock.
Radio je prije pojave društvenih mreža imalo i pravi socijalni karakter. Sigurno je da i vi pamtite brojne slušatelje koji su vam se javljali u emisiju?
- Naravno! Za ovu prigodu izdvojimo troje – Sanji nisam zapamtio prezime – možda joj ga nisam ni znao – ali za priču nije bitno. Ono što jest bitno – Sanji je Top 20 služio za komunikaciju s dečkom u Njemačkoj. Ekipi emisije nije bilo jasno zašto Sanja pod svaku cijenu želi u eter, glasovati za domaću i stranu listu više usput, a najvažnije – poslati neku kratku poruku, ako se ne varam – Milanu. Da skratimo priču – Milan je bio u zatvoru u Njemačkoj, gdje je svake subote slušao Top 20 i Sanjine poruke! Pa ti reci o društvenom i socijalnom karakteru radija!!!! Drugi slušatelj kojeg pamtim je Rade iz Žrnovnice – nije prošla subota da nije nazvao i glasao za svoju omiljenu grupu Ace of Base. Treći je vjerojatno najveći fan Topa 20, koji mu je ostao vjeran do današnjeg dana – Boban Markotić iz Srbije, točnije Užica. Nijedna subota nije mogla proći bez njegova poziva. Imao sam ga prigodu i upoznati – našao me na Facebooku, poslao poruku, došao u Zagreb. Jednog kolovoza na povratku s ljetovanja u Grčkoj uzvratio sam posjetu u Užicu i ostao iskreno ganut onime što mi je pokazao – snimke emisija na kazetama, sa srednjeg vala, kao i bilježnice u koje je uredno bilježio pozicije na top ljestvicama ali i ispisivao svaku moju najavu – i to na ćirilici!!!!
Pamtite li možda neke gafove ili zanimljive anegdote koje su vam se dogodile u eteru?
- Moram priznati da neke veće gafove ne pamtim, pretpostavljam da je moglo biti nešto tišine u eteru, krivih najava i tome slično, no to su sve uobičajene pojave za program uživo. Sanja i njen Milan mogu biti zanimljiva anegdota, no najdraža mi je ipak sljedeća – bilo je to vrijeme kad sam radio još s Darkom Dautovićem, radili smo najave zajedno, pa svatko posebno, bez nekog striktnog plana, kako nam je došlo. Ja sam sjedio u studiju za mikrofonom, pripremao se odjaviti pjesmu koja je bila u eteru i najaviti sljedeću, kad mi je preko dogovora režija – studio Darko rekao da skratim pjesmu i pustim telefon u eter. Pitao sam o čemu je riječ, nije mi želio otkriti, samo mi je rekao da neće biti neugodnog iznenađenja. Odjavio sam pjesmu, najavio da imamo jedan poseban poziv i da čak ni ja ne znam o čemu je riječ, jer mi iz režije nisu željeli reći. Nakon mog – izvolite, u eteru ste – začulo se sljedeće – „Dobra vam večer s geografske dužine „te i te“ i širine „te i te“!“ Ja iznenađeno pitam – a gdje je to??? Odgovor koji je uslijedio doslovno me „izuo iz cipela“ – „Negdje na sredini Atlanskog oceana, ovdje posada broda „tog i tog“ (nažalost, kao ni dužinu i širinu, nisam upamtio ni ime broda) plovimo prema Floridi, luka pristanka Miami! Slušamo vas na kratkom valu, zovemo preko satelitskog telefona!“. I sad zamislite sljedeće – noć. Ogromna, beskonačna pučina Atlanskoga oceana. Negdje na pola puta između Europe i Amerike brod, u tom nepreglednom plavetnilu, mala točkica. I na toj točkici naši te pomorci slušaju i javljaju se satelitskim telefonom, čiji su impulsi i dan-danas iznimno skupi! Zaista sam bio počašćen…
S grupom studenata pokrenuli ste i Radio Student. Kako je to izgledalo?
- Američka Vlada početkom 90-ih osnovala je International Media Fund. Iz njega su financirani neovisni mediji u bivšim komunističkim zemljama. U sklopu tog programa na Fakultet političkih znanosti 1996. došla je oprema za pokretanje radio stanice, prvog studentskog elektroničkog medija u Hrvatskoj. Ja sam tada bio student treće godine novinarstva, paralelno sam već godinama radio u Redakciji zabavne glazbe Hrvatskoga radija i vodio Top 20. Kolegij Radijski praktikum predavala je Jadranka Rilović, sadašnja urednica Drugog programa HR-a, a ja sam joj, igrom slučaja, bio glazbeni urednik nekih emisija. Znala je da sam student, preporučila me tadašnjem dekanu prof. Jantolu, on me pitao bih li pomogao u podizanju studentskog radija, ja sam vrlo rado pristao. International Media Fund platio je i američkog inženjera da stanicu tehnički sastavi i tako je u moj život ušao Charles Thomas Wooten iz Panama Cityja, Florida, zahvaljujući kome sam jako puno naučio o radiju s tehničke strane te također bio u Americi na raznim radijskim konferencijama, zbog čega mu veliko hvala! Charlie je, uz moju gotovo pa zanemarivu pomoć – 99 posto se sastojala od prevođenja s hrvatskog na engleski i obrnuto – cijeli radio složio za samo tri dana! Znajući da ću na fakultetu lako naći ekipu koja će raditi u eteru (u mojoj je generaciji bilo puno ljudi koji su već radili ili na lokalnim radijima svojih sredina ili sa mnom na HR-u), preuzeo sam dužnost šefa tehnike, obučavao tonske realizatore, podučavao osnove snimanja i montaže…prva urednička ekipa, kao što sam spomenuo, sastojala se od ljudi koji su honorarno ili volonterski radili na nekim radio stanicama i studirali. Imao sam i sreću da je došao sa zanimanjem da radi u tehnici tadašnji student FER-a Goran Tomaš, kojemu sam prepustio mjesto šefa tehnike. Pokazao se odličnim, isti posao obavlja i danas, 26 godina nakon početka emitiranja Radio Studenta.
Kako ste iz zabavnog ipak prebacili u Informativni program i kako je došlo do vašeg angažmana na uredničkoj poziciji velikih informativnih emisija Hrvatskog radija?
- Biljarskim rječnikom bi se reklo – od mantinele. Mantinela je bila Hrvatska redakcija BBC-ja, u kojoj sam proveo godinu i pol i to je u 33 godine bilo jedino vrijeme „nevjernosti“ Hrvatskom radiju. Kad sam se vratio natrag, tadašnji glavni urednik, danas nažalost već 10 godina pokojni Duško Radić, u moje je ime odlučio da je vrijeme za „ozbiljno“ novinarstvo kao i pomlađivanje DESK-a Hrvatskoga radija. I tako sam 2002. počeo uređivati i voditi velike emisije vijesti, što radim i danas, uz prekid od nekoliko godina, kada sam se bavio multimedijom radija.
Možete li usporediti radio nekad i sad?
- Radio nekad je linearan medij na jednoj platformi – najčešće ultrakratkovalnom području (UKW ili FM), iako to tada nismo zvali platformom. Slušao se isključivo na radijskim prijemnicima, ako si propustio neku emisiju, a netko ti je nije snimio na kazetu, nije bilo načina da je poslušaš. Radio danas je multimedijalna platforma, koloplet linearnog emitiranja preko FM-a i interneta, slušaonica emisija koje su u svakom trenutku dostupne na zahtjev na internetskoj stranici ili mobilnoj aplikaciji pojedine stanice i na kraju takozvani vizualni radio, u kojem su u radijskom studiju prisutne i kamere. Je li sve navedeno – radio? Neka čitatelji sami za sebe donesu sud o tome, ja ću samo podsjetiti na znakoviti jingle naše Radio Rijeke – nije radio sve što svira.
Godinama ste na FPZ-u predavali studentima, jesu li oni zainteresirani za radio, što ste im predavali?
- Predavao sam točno 15 godina, od 2002. do 2017. godine, trećoj godini novinarstva, smjer Radio. U svakoj je generaciji bilo barem 30-ak studenata koje je zanimao radio, mnogi od njih i danas rade na lokalnim ili nacionalnim stanicama, neki su mi već odavno i kolegice i kolege na Hrvatskom radiju. U zimskom semestru, u sklopu kolegija Osnove radijskog izražavanja, radili smo redakturu vijesti sa servisa HINA-e za emitiranje na radiju a studenti su samostalno radili emisiju vijesti na Radio Studentu, što je mnogima bilo prvo pojavljivanje u eteru. U ljetnom, u sklopu kolegija Radijska redakcija, izrađivali su radijsku reportažu od ideje, preko sinopsisa i scenarija, do snimanja sugovornika i konačne finalne snimke.
Sudjelovali ste u izradi internetskog emitiranja svih programa Hrvatskoga radija. Koliko su novi mediji doprinijeli programu HR-a?
- Vjerujem – značajno. U svakom su slučaju radio približili mlađoj publici, omogućili praćenje radijskog programa u visokoj kvaliteti zvuka bilo gdje u svijetu, učinili dostupnim slušanje velikog broja emisija svih programa Hrvatskoga radija (nacionalni: Prvi, Drugi i Treći program; internacionalni: Glas Hrvatske; regionalni: Radio Osijek, Sljeme, Pula, Rijeka, Zadar, Knin, Split i Dubrovnik) na zahtjev kada to slušateljima najviše odgovara. S kvalitetnim emitiranjem svih programa na internetu počeli smo 2008. godine, sada je svakog mjeseca ukupan broj spajanja na sve nabrojene programe veći od milijun, od toga je broja oko 60 posto iz Hrvatske, ostatak doslovno iz cijeloga svijeta. Sve je dostupno na radio.hrt.hr, a napravljene su i aplikacije HRT radio za Android i iOS mobitele.
Koji su vam daljnji planovi u karijeri? Namjeravate li i dalje ostati u Informativnom programu, ili se možda nekad vratiti glazbi, tamo gdje ste i počeli?
- Iduće godine punim 50 godina, kažu da je to vrijeme kada se podvlači crta pod postignuto do tada i rade planovi za ostatak (barem radne) budućnosti. Ima još nekih neostvarenih želja, neke su vezane za radio, neke fizički izvan redakcije, režije i studija, ali s jakom poveznicom na radio i elektroničke medije općenito. S obrazovanjem sam stao na magisteriju znanosti 2012., vjerujem da imam odličnu temu za doktorat, možda se i time pozabavim, što bi jako usrećilo mog 22-godišnjeg sina Luku, koji me na to gotovo svakodnevno nagovara. A možda se i počnem baviti nečim potpuno nevezanim za radio i medije općenito, čak su se i tu pojavile neke mogućnosti…povratak glazbi? Trenutno se čini jako malo izvjestan, ali – nikad se ne zna, zašto ne? Samo neka zdravlje i dalje dobro služi, pa je sve moguće…možda čak i Večernjakova ruža, ha, ha, ha…
VIDEO: Maja Šuput javila se nakon 'incidenta s haljinom'
Otvori KEKS Pay
