Naslovnica Showbiz Zvijezde

Tereza: Treći brak? Nije to za mene, treba mi mira

Diva govori o koncertu u Lisinskom 25. travnja, operacijama koje su oduljile pisanje autobiografije koja izlazi u lipnju, sinu Alanu, snahi Ljiljani i unučici Mili
19. travnja 2014. u 08:42 13 komentara 4372 prikaza
tereza
Foto: Tomislav Miletić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/8

Iza mene je 75 godina života i 54 godine karijere, vjerujete li da zaista nemam što reći?”, po ulasku u njezin zagrebački stan pita nas Tereza Kesovija.
Pitanje je retoričko, jer odgovor je jasan, a odnosi se na njezinu autobiografiju koja je završena, a koja bi u izdanju Večernjeg lista trebala biti objavljena već u lipnju. A dok čekamo to zanimljivo štivo koje je svjedok povijesti, promjene društvenih sustava i vrednota, kao i ljepote odrastanja, tragike i radosti življenja i svjetske glazbene karijere, s autoricom, kojoj je svaki zarez i točka u tom dijelu važan i svet, razgovaramo o fragmentima koji nas čekaju u knjizi, ali i na velikom koncertu 25. travnja u Lisinskom.

Dug i bolan oporavak
Jesu li vam nakon ovako duge karijere uopće potrebne opsežne pripreme za koncert?

Jesu, itekako. Oduvijek sam ozbiljno pristupala svakom svom nastupu pred publikom, bilo da je riječ o velikoj koncertnoj dvorani ili kinodvorani u malom gradu. Poštovanje prema mojoj publici ni do današnjih se dana nije promijenilo.
Što čeka publiku u Lisinskom?
Ono što od mene ljudi očekuju, a što uvijek i dobiju – moju iskrenu ljubav u svakoj pjesmi. Oni to dobro znaju.

Vaša je knjiga dugo nastajala. Što vas je, osim posla, ometalo u pisanju?
- Bila bi brže gotova da u međuvremenu nisam imala dvije teške operacije. Svaka od njih me je sprečavala da sjedim za kompjutorom i pišem. Prvo je bilo puknuće tetive u desnom ramenu, a uskoro zatim i operacija koljena. Zahvaljujem od srca prof. dr. Nikoli Čičku i prof. dr. Borisu Nemecu na stručnosti i humanosti. Moj oporavak bio je izrazito dug i bolan, ali zahvaljujući mojoj miloj prijateljici dr Vlasti Brozičević, sve je, hvala Bogu, prošlo bez problema. Njezin tim u Selcima učinio je čudo, no nakon svega još dugo nisam mogla normalno sjedeći pisati. Tako je moja knjiga kasnila. 


U kojoj je ste trenutno fazi?
U fazi prikupljanja fotografija s raznih strana, jer one koje sam napuštajući svoju kuću nad Stijenama na brzinu uzela ni slučajno nisu dovoljne. Želim svaku svoju priču ilustrirati fotografijama, a imam tek mali dio. Nešto mi je darovala moja Gabi, nešto je Miro spasio, a one iz novina, a njih je najviše, fotoobradom će biti prepoznatljive, nadam se. Među rijetkim originalima našla se i zajednička fotografija Ivice Šerfezija, Gabi i mene u kočiji u Čačku s nogama prebačenim preko kofera... ma lijepe su to uspomene. Koja bi zvijezda danas tako putovala?

Ne želi nikoga povrijediti
Hoće li biti dijelova u kojima će se neki prepoznati i zbog nekih pikanterija možda naljutiti?

Nema u mojoj knjizi pikanterija, samo surove istine u pojedinim pričama. Nikoga ne želim povrijediti jer to bi bilo nedostojno mene same.


Kada se dogodio taj moment u kojem ste uopće došli na ideju da jednom napišete autobiografiju?
- Dogodilo se to puno prije rata. Jedno jutro probudila sam se u svojoj kući nad Stijenama i rekla si: “Gledaj, tebe je rodila jedna žena. Nisi imala sreću da je upoznaš jer umrla je u mukama neposredno nakon tvojeg rođenja. Zar misliš da ona ne zaslužuje jednu priču?” I krenula sam u potragu za njom. Kada sam puno kasnije tu priču pročitala sinu Alanu i snahi Ljiljani, njihove suzne oči bile su znak da moram pisati dalje. I tu kreće moja priča s kojom mi je najveća želja u ljudima izazvati malo dobrote.

Jednostavni Tom Jones
Danas kapital odgaja djecu u potrošače. Po čemu vi pamtite vaše ne tako raskošno djetinjstvo?

Bili smo tako djetinjasti, siromašni, a beskrajno sretni. Dečki su bili “strašni potrošači” odbačenih čikova između žala na Banjama, a svi zajedno bili smo željni fete kruha namazane svinjskom mašću. Danas mladim ljudima volim reći: “Molim vas, što dulje sačuvajte dijete u sebi”. Da nisam takvog karaktera i da u sebi nemam ugrađen optimizam, ne bih preživjela sve što me u životu zadesilo.

Zadržala sam onaj stari mladenački inat i prkos. 
Kako vam zvuči kada vam netko kaže da je iza vas pola stoljeća karijere?
- Gore mi zvuči to ‘pola stoljeća’ nego broj mojih godina. Dok provjeravam što sam napisala, nižu mi se slike pred očima, vratim se u prošle dane, na festivale, pobjede, publiku i, smiješno je reći, ali mogu se zakleti da nikada u životu, u tih ‘pola stoljeća’, nisam sebe uzimala za zvijezdu. To što imam dar je od Boga i mojih gena i nemam se pravo time pretjerano dičiti. Ima nešto što bih htjela svakako naglasiti, što bih voljela da mlađe i mlade zvijezde pročitaju i dobro upamte: sve velike glazbenike koje sam upoznala, npr. Toma Jonesa s kojim sam bila na turneji u vrijeme kada je bio aktualan njegov “What’s New Pussycat”, krasila je jednostavnost. Samo budale mogu biti prepotentne.

Što je bio okidač za vaš odlazak u Francusku i nastavak karijere ondje, čak 20 godina?
- Bivša francuska šansonijerka Renee Lebas, koja je nakon svoje skromne karijere uvidjela da u tom pravcu ne treba ići pa je postala producenticom drugim zvijezdama. Posredovanjem supruge Tita Strozzija, Irene Strozzi, došla je do nekoliko ploča pjevačica s našeg područja: Lole Novaković, Ljiljane Petrović, Gabi Novak i mene. I prošle smo Gabi i ja. Zapravo, više od mene prošla je Gabi koju je gospođa Lebas, onako lijepu, mladu i plavu pozvala u Pariz. Rekla je da joj se sviđa njezin glas, ali ako želi uspjeti, mora promijeniti ime, obojiti kosu i smršavjeti. Na to je Gabi rekla: “Gospođo, zanemarite sve, ja vam idem doma”. Znamo se i danas smijati tome! Ja sam ostala i, eto, igrom slučaja mene je plasirala Gabi! Moja upornost me natjerala da ostanem nakon godinu dana, kada sam svojim honorarima uspjela skucati nešto da mogu plaćati stanarinu, unajmiti stan i dovesti trogodišnjeg sina Alana u Pariz. Bilo je teško, ali koliko?! Sve u mojoj knjizi piše.


Zahvalna na sinu
Žene uglavnom kažu da su se u potpunosti ostvarile kao majke. Je li se to dogodilo i vama rođenjem Alana?

- Naravno, i više od toga. Ja sam ponosna i presretna majka.


Jeste li nježna svekrva i baka?
- Svoju Ljiljanu volim kao da mi je kći. I to je sigurno tako. Pitajte je i čut ćete iste riječi. A njihova kći Mila, moja unuka, moja je zlatna djevojka i moja ljubav.


Iza vas su dva braka.
- Sve je bilo krasno dok je trajalo. Zahvalna sam Miru što mi je podario sina i drago mi je što smo u dobrim odnosima.


A što kažete na još jedan brak? Treća sreća.
- Ja? Ne, ma što će mi to. Treba mi mira!

Spin City car sharing
Pokretanje posla
Pet stvari koje morate znati prije pokretanja biznisa

A1 izdvaja za Vas